Četvrt stoljeća je prošlo otkada je tada široj glazbenoj javnosti posve nepoznati 28-godišnjak nebeskog glasa i nadnaravnog talenta objavio jedno od najvećih djela u povijesti popularne glazbe. Opterećen bremenom slavnog oca Tima kojeg je jedva upoznao, kultne figure folk/jazz scene 60-ih, Jeff Buckley zanat je pekao u njujorškim coffee shopovima i zadimljenim klubovima, gdje je uz pratnju Fenderovog Telecastera strastveno izvodio obrade svojih omiljenih rock, folk i blues pjesama te je, nešto sramežljivije, u setove ubacivao autorske kompozicije koje će tvoriti njegovu jedinu kolekciju pjesama objavljenu za života – album ‘Grace’ – djelo neizmjerne ljepote i u umjetnosti rijetko dosegnutih dubina čiste ljudske emocije. Prva naznaka izvođačkog talenta Jeffa Buckleyja zabilježena je u ugodnoj atmosferi skučenog prostora kluba Sin-é smještenog u Lover East Villageu. Među ukupno četiri pjesme na tom nastupnom izdanju za Columbia Records, objavljenom u studenom 1993. godine, dva su originala, ali i impresivna desetominutna verzija ‘The Way Young Lovers Do’, pjesme Vana Morrisona s kultnog folk-rock albuma ‘Astral Weeks’.
Ogoljena preinaka raskošno aranžiranog originala trostruko je duža, a ističe se improviziranim vokalnim bravurama. Buckley je bio vješt gitarist, ali najizraženija karakteristika njegova umjetničkog bića bio je taj prepoznatljivi tenor raspona četiri oktave kojim je stvarao čaroliju. Emocije koje je prenosio nemoguće je replicirati, bez obzira na tehničku potkovanost namjernika, Jeff Buckley bio je posebnog kova. ‘Grace’ je objavljen 23. kolovoza 1994. uz gotovo nimalo poveznica s tada aktualnim glazbenim trendovima grungea i alternativnog rocka. I sam omot zavarava – Buckleyjeva fotografija u zlatnom svjetlucavom sakou i s U47 Fet Neumannovim mikrofonom pogrešno navodi na album nekog pjevača jazz standarda s pozornica Las Vegasa, a ne na rad tolike emotivne dubine koji će osvojiti srca milijuna fanova i čitavog niza glazbenih legendi. Oni su još prije kritike i šire javnosti, prepoznali nesvakidašnji senzibilitet Jeffa Buckleyja. Druga odrednica koja je vjerojatno onemogućila uspjeh albuma neposredno po izdavanju jest činjenica da je ‘Grace’ album čija je osnovna misao smrt – promišljanje smrti, suočavanje s njom… Nit je to koja se provlači kroz većinu od 10 pjesama na izvornom izdanju. ‘Kiša pada i vjerujem da je moje vrijeme stiglo, podsjeća me na bol koju ću ostaviti iza sebe’, pjevao je u naslovnoj pjesmi.
Slika pogrebne povorke otvara baladu ‘Lover, You Should Come Over’, dok se ‘Mojo Pin’, ‘Last Goodbye’, ‘Lilac Wine’ ili ‘Dream Brother’ sve bave temom gubitka. Tragične okolnosti Buckleyjeve prerane smrti, može se učiniti sada, imale su navještaj upravo u porama njegovog jedinog albuma. – Kada sam ga fotografirala konstantno sam bila svjesna da je Jeff na ovom svijetu za kratko razdoblje. Taj osjećaj vremena koje mu izmiče uvijek je bio prisutan’, kaže danas fotografkinja Merri Cyr koja je Jeffa snimala za potrebe albuma. Iščekujući u Memphisu susret s bendom kako bi nastavili rad na albumu nasljedniku ‘Gracea’, Buckley se u predvečerje 29. svibnja 1997. odlučio za osvježenje skokom u Mississippi. Dok je ulazio u vodu pjevušio je ‘Whole Lotta Love’ Led Zeppelina, njemu omiljenog benda, svjedočio je kasnije njegov roadie, koji je nadrealnu sliku promatrao s obale ‘mistične rijeke’, kolijevke bluesa i rock’n’rolla. Tijelo mu je pronađeno tek šest dana kasnije. Budući da je autopsija pokazala nedostatak bilo kakvih supstanci u njegovu organizmu, Buckleyjeva smrt proglašena je nesretnim slučajem utapanja. Imao je 30 godina.
Na desetu obljetnicu smrti Jeffa Buckleyja predstavljeno je prošireno izdanje albuma ‘Grace’, što se poklopilo i s zakašnjelim uspjehom pjesme ‘Hallelujah’, koja je tada prvi put izdana kao singl. Ono što je Hendrix napravio s Dylanovom ‘All Along The Watchtower’, a Cash s Reznorovom ‘Hurt’, to je Buckley učinio s biblijskim referencama ispunjenom i beskrajno evokativnom pjesmom Leonarda Cohena. Za 25 godišnjicu od objavljivanja ‘Gracea’ Columbia Records sprema niz proširenih i live izdanja (od kojih su neka već dostupna u digitalnom formatu), ali ostaje tragična činjenica da je sve što je Jeff Buckley od svog rada htio podijeliti svijetu sadržano među 10 pjesama, ali i spokoj u spoznaji da su te 52 minute nešto najljepše i najiskrenije što ćete za života imati prilike čuti.