U ovo dosadno doba, kad su Hrvati nabacili ‘thule’ na svoje automobile i pohrlili u potrazi za snijegom, novinari, izuzev onih koji love Severinu i Maju Šuput u skijaškim odjelima, su na velikim mukama. Vlada je dulje vremena na odmoru, osim kad se treba zadužiti, to obave telefonski, a ni iz Remetinca ne cure baš neke ekskluzive.
Stoga se ovih dana intenzivno pričalo o globalnom zatopljenju, ugibanju pčela i kojekakvim dodatcima iz svijeta prirode i društva.
Ono što potiho prolazi pokraj nas je jedna vrsta otimačine, ili policijskim rječnikom rečeno drska krađa. Je li pršut istarski ili slovenski? Ma da, ne radi se o svakodnevnoj razini zadovoljenja broja kalorija, već o onoj malo ozbiljnijom, koja se pomno prati u Bruxellesu.
Što bi mi bez naših susjeda Slovenaca… Život bi nam bio baš dosadan. Ali baš oni imaju već 19 zaštićenih proizvoda, a registraciju čeka još nekih desetak. S druge strane mi smo od Europske komisije u pristupnim pregovorima dobili jednogodišnji rok u kojem moramo sve proizvode zaštićene nacionalnom oznakom uskladiti prema pravilima Unije. Taj rok istječe 1. srpnja ove godine i onaj tko do tada ne uspije registrirati svoj originalan proizvod prema strogim EU pravilima, morat će iznova proći cijeli mukotrpan postupak dokazivanja izvornosti koji traje godinama.
Dakle, već smo potratili pola godine, a imamo još toliko, za štogod ‘progurati’. Malo ili puno vremena. Ne izgleda baš optimistično. Jer ako nam nije bilo dovoljno deset godina pregovaranja, ne znam što će se učinit u preostalih po’ godine. Nije loše prisjetit se kako Hrvatska ima tek dva nacionalno zaštićena proizvoda, istarski pršut i varaždinsko zelje…
Ako pak zavirimo malo u dubrovačke kuhinje i lonce, ili polja i štale s našeg podneblja, otvara se nevjerojatno široka lepeza autohtonih proizvoda, koji se pripremaju u našem kraju. Skoro svi smo provali neku od delicije o kojima se priča nadugo i naširoko, ali samo u uskom krugu prijatelja ili obiteljskih trpeza. Nažalost, malo se tko potrudio pokrenuti postupak zaštite izvornosti.
A imamo mi svega, od izvrsnih vina i maslinovih ulja, travarice i anisete, likera od mrčice, nespole ili rozulina, kontonjate, rozate ili mantale, menestre zelene ili dubrovačke pašticade, đelatine i kuljena, broštulanih mjendula i arancina. Duga je niska sjajnih pripravaka, slastica i jela od potpuno originalnih namirnica, uzgojenih u našem kraju. Vjerojatno sam puno toga i zaboravila nabrojati, a kamoli ćemo ih u tako kratkom vremenu još i nominirati.
Međutim, certificirani proizvodi donose veću zaradu, pa nije čudno što mnoge zemlje članice EU-a pokušavaju na sve načine osporiti autohtonost ponekih proizvoda svojih susjeda, te ih progurati kao svoje. A samo se na zaštićenim prehrambenim i poljoprivrednim proizvodima godišnje okrene oko 15 milijardi eura u famoznoj EU.
No, vratimo se na početak. Da bi se dobio status npr. istarskog pršuta, on mora dobiti tri pečata: da je meso uzgojeno u Istri, osušeno u Istri te da je spravljeno prema tradicionalnoj recepturi tog prostora, jer istarski pršut je apsolutno autohtoni hrvatski proizvod i nigdje u svijetu ne proizvodi se na način kako se to radi u Istri.
Umjesto zaključka, ‘naša posla’. I bolje se prepustiti užitcima, ‘pa dok dura, dura’. A i zašto bi se mi mučili nekome nešto dokazivat, kad je ionako gostu najlakše ‘podvalit’ puding od vanilije preliven sa zažućenim cukarom, pod rozatu … Izvorno dubrovački…
Adio Vam