Volimo pobjeđivati i djeci ugrađivati pobjednički mentalitet. A djeca nam to na najbolji način uzvraćaju. Zato smo tako uspješni – ističe u razgovoru za DuList Ivica Cumeljan, viši nogometni trener s PRO licencom, koji već dvadeset i pet godina trenira brojne dubrovačke klubove, a posljednjih šest zajedno s kolegama trenerima Davorom Nakićem i Emanuelom Mijovićem stvara prekrasnu sportsku priču zvanu Nogometni klub nogometna akademija Libertas. Klub je to kojeg bi se u svakom slučaju trebalo zvati mokoškim, budući da je 90 posto članova baš iz Mokošice. Prošlog vikenda održana je i skupština kluba na kojoj su predstavljeni rezultati u 2015. godini, za koju će i sam Cumeljan priznati da će ih biti teško ponoviti.
– Skupština je meni osobno bila frapantna jer je okupila osamdesetak ljudi. Toliko ih se ne odazove ni na predizborni skup kad se dijele ribice! Svi su bili oduševljeni onim što smo predstavili. Teško je ponoviti 2015. godinu. Imali smo osamnaest postolja! Imamo 37 registriranih igrača u pet kategorija. Na Sportskim igrama mladih smo došli do kraja, naša U10 momčad neporažena je zadnjih 18 mjeseci, 28 pobjeda i dva remija!
Možemo li se nakratko prisjetiti početaka?
Nas trojica radili smo kao treneri u dubrovačkim nogometnim klubovima u kojima su vladali nered i podjele. Zato smo se makli od svega i prelaskom u Mokošicu otišli na marginu. Klub je osnovan 2010. godine na našu inicijativu, jer smo dotad već pet godina vodili nogometnu sekciju OŠ Mokošica. Interes djece bio je ogroman, kroz nekoliko mjeseci broj je prerastao stotinu. Danas imamo stotinjak djece u pet uzrasnih kategorija. Krenuli smo kao nogometna škola, ali su nas brzo iznenadili rezultati. Djeca se vole natjecati, dobivati medalje, osvajati pehare, i to u konkurenciji puno jačih klubova s većom tradicijom. Cijelo vrijeme smo u vrhu. Nastupamo na brojnim turnirima, sudjelujemo i na Sportskim igrama mladih, gdje smo bili prvaci Hrvatske i došli do finala balkanskih SIM. To dovoljno govori da se radi kvalitetno.
Zašto baš Mokošica?
Kad smo došli, Mokošica je bila problematičan dio grada i danas, čak i da nismo imali nikakav rezultatski uspjeh, opet smo uspjeli stotinu djece maknuti s ulice. Otkad vodimo brigu o toj djeci, niti jedan od njih nije ‘pao’ razred! Usmjerili smo ih da uspješno guraju školu i sport. U Mokošici postoje sportski klubovi, ali oni okupljaju skroman broj djece. Kroz NK NA Libertas je u proteklih šest godina prošlo preko 400 djece, od čega 330 iz Mokošica. Skoro svaki dječačić u osnovnoj školi je prošao kroz naš klub. Kroz našu školu su prošli i Tomislav Glumac i Maro Đuraš, a oba danas imaju respektabilne karijere.
Od drugih klubova vas razlikuje što iza vas ne stoji neka moćna figura?
Naša snaga je u djeci, stručnom stožeru, rezultatima i potpori roditelja. Nas se etiketira da smo ‘ovaj’ ili ‘onaj’ klub. Nitko od političara za nas nije ‘krvario’ da bi nam nešto dao. Sve smo sami izborili. Naš pošten pristup sportu i djeci nisu se mogli ignorirati, koliko god nam neki saplitali nogu. Postali smo nezaobilazan dio sporta u gradu. Prije su nas ignorirali, ali kad u jednoj godini osvojimo 18 trofeja onda više ne mogu.
Često ističete visoku razinu struke u klubu?
Sva naša četiri trenera imaju stručnu podlogu i profesionalne licence. Nogometno smo obrazovani, iza nas su rezultati u drugim klubovima. Dakle, nismo ‘pali s Marsa’. Volimo raditi, a prepoznali smo veliku želju i motivaciju kod djece. Zato i jesmo uspostavili simbiozu koja traje i trajat će.
Uvijek kad su u pitanju djeca, bitni su roditelji. Kakav odnos imate s njima?
Nas zovu ‘obiteljski klub’. Premda se po nekim postulatima sporta roditelji trebaju maknuti od djece sportaša, jer postanu teret, toga kod nas nema jer nema ljubomore i zavisti. Roditelji su naša snaga, dio uprave, prijevoz. Oni su nam pokretač i bez njih ovo ne bi išlo. Imamo skroman proračun od niti stotinjak tisuća kuna, a nastupamo na dvadesetak turnira. To se bez roditelja ne bi moglo.
Kako financirate osnovno djelovanje kluba?
Tek smo ove godine ušli u proračun Dubrovačkog saveza športova. Kao klub u osnivanju najprije smo se trebali dokazati pa smo jedno vrijeme bili na čekanju. Sad smo ušli u četvrtu kategoriju, u kojoj nema fiksnog mjesečnog iznosa. Iako su svi naši treneri školovani, a nisu na teret nikome. Financiramo se isključivo od članarine. Neki zazivaju da se članarina ukine, što bi i mi voljeli. Koliko god dobijemo od DSŠ-a zahvaljujemo se. Nismo navikli na velike cifre, svaka nam je kuna bitna i transparentno je raspoređujemo. Jedini imamo redovite godišnje izvještajne skupštine. Tako da se sve zna.
Problem malih klubova je i prerani odlazak igrača. Jeste li se pomirili s tim?
U prošloj sezoni naša dva najbolja dječaka prešla su u dvije najbolje dalmatinske nogometne škole. Jedan u Hajduk, a drugi u Adriatic. U svojim uzrastima igraju Prvu HNL ligu. Dosegli su vrhunac, imaju potpisan stipendijski ugovor. Još talentirane djece čeka na red. Mi bi ih voljeli zadržati i s njima osvajati titule, ali ne kočimo ih, radimo na njihovu dobrobit. Potvrda našeg dobrog rada je što se ta djeca u novim klubovima nametnu kao najbolji igrači i vođe. Naš plan je prije svega njihova socijalizacija. Pokušavamo djecu pripremiti za život sportaša, veće obveze. Tako da nemaju problem kad prijeđu u novi klub.
Dva druga dubrovačka nogometna kluba nedavno su spojena u jedan. Kakva je suradnja s GOŠK Dubrovnikom?
Nemamo dobru suradnju. Zbilja bismo htjeli pronaći klub koji bi nas tehnički i infrastrukturno pomogao. Uvijek postoji ljubomora, jer svaki klub ima svoj omladinski pogon. Onda ne žele prihvatiti većinu naše djece jer bi time dokazali da loše rade u svom klubu. Naša djeca u GOŠK prelaze tek silom prilika, a odmah se dokažu.
Mnogi klubovi muku muče s infrastrukturom, prostorom za treninge. Dijelite istu sudbinu?
Disperzirani smo. Dosad nismo imali razumijevanje Športskih objekata. Odbili su našu molbu da koristimo teren u Gospinom polju. Trenirali smo u školskoj sportskoj dvorani u Mokošici te na umjetnoj travi u Marini. Zadnje tri godine to se malo poboljšalo jer smo na svoj trošak uredili travnati teren u Kuparima. Neki su nam čak i savjetovali da idemo u Župu, da je bliža Mokošici. Kad su izbori svi trče po glasove, a kad nam treba nešto dati onda nas šalju u susjednu općinu. Skrasili smo se u Kuparima i dobro nam je. Treniramo na umjetnoj travi u Gospinom polju, velikom terenu u Kuparima te u dvoranama u Mokošici i Komolcu. Sve to je veliki teret roditeljima, koje prijevoz puno košta. Predlagali smo Libertasu da uvedu liniju Mokošica – Župa dubrovačka. To bi im bilo isplativo. Nadamo se da ćemo ipak uspjeti, jer želimo rasteretiti roditelje.
Na skupštini ste mladom kapetanu U10 momčadi Domagoju Miloglavu predali nagradu ‘Ponos Libertasa’?
Tu smo nagradu ustanovili prije četiri godine, a dodjeljujemo je najboljem pojedincu u klubu, ne samo po kvaliteti, nego i po svemu onom što bi trebalo krasiti mladog sportaša. Miloglav je dječak koji je sudjelovao u svim uspjesima prošle godine. Iznimno je talentiran i predviđamo mu svijetlu nogometnu budućnost.
Želje za 2016.?
Želimo ostati na razini kvalitete rada, možda je i malo podići. Najveća želja nam je pronaći klub za suradnju, ali bez fige u džepu. Dosad su nam govorili: ‘Što ćete vi s akademijom? Dajte nam nekoliko igrača, ugasite klub i dođite raditi za nas.’ To nije partnerski odnos. Nama treba tehnička podrška kako bismo proveli program koji donosi uspjeh i rezultate. Mi gradimo mladog sportaša ponajprije da sutra bude pošten i odgovoran čovjek. Zato nam je bitan individualni pristup, na kojem inzistiramo. Ne može se postati dobar sportaš bez individualnog rada. Mislim da smo mi po tome jedini u gradu. O svakom igraču imamo pedesetak službenih zabilješki. Kompletna ‘krvna slika’. Zato kod nas ništa nije slučajno. Kad se priča tako posloži, onda rezultat postane konstanta.