Kada sam počeo pisati povijesne crtice vezane uz Konavle cilj mi je bio izvući iz zaborava manje poznate pojedince, koji su svojim djelovanjem zadužili zajednicu u kojoj su živjeli i stvarali, a porijeklom su bili iz Konavala. Na početku pisanja činilo mi se kako takvih osoba nema puno, ali rad na svakoj novoj kolumni uvjeravao me u suprotno, pošto je popriličan broj više ili manje znamenitih Konavljana nezasluženo zaboravljen u zavičaju iz kojeg su ponikli. Također me zaintrigirala i rasprostranjenost takvih pojedinaca, koji su potaknuti egzistencijalnim potrebama i raznim drugim porivima savladavali neslućene razdaljine, a koje su to više upečatljive ukoliko se ima na umu kako su do samo prije nekoliko desetljeća mogućnosti za putovanjem daleko zaostajale za današnjim. Jedan od takvih nezasluženo zaboravljenih Konavljana svakako je i Ivan Fiorović, rođen 30. XII. 1819. u Vodođani, a umro u Libanonu 4. IX.1898.
NEMIRNI DUH
Ivan je bio čovjek nemirnog duha, te bi ga danas okarakterizirali kao pustolova. U vremenu kada je Ivan rođen mjesto rođenja i obitelj u kojoj je netko bio rođen daleko je više određivala nečiju budućnost. U Ivanovom slučaju činjenica da je bio rođen u seljačkoj obitelji bila je otegotna okolnost koja je ograničavala broj životnih izbora i mogućnosti, čvrsto ga vežući uz egzistencijalnu pripadnost seljačkom staležu, a potpuno onemogućujući priliku za školovanjem, preko kojeg se moglo stići do lagodnijeg života, zasigurno ugodnijeg od žuljevitog seljačkog kruha. Seljački život podrazumijevao je vezanost za zemlju koja je sprječavala migraciju, jedini izbor koji je stajao kao izlaz iz toga začaranoga kruga. No, Ivan je na početku svojeg životnog puta imao sreću, pošto je za razliku od mnogih tadašnjih Konavljana rano naučio pisati, i to zahvaljujući službi u nekoj vlastelinskoj kući u Dubrovniku. U trenutku kada već u četrnaestoj godini postaje mornar ta će mu vještina, uz navodno poznavanje arapskog jezika, pružiti mogućnost da kruh zarađuje u francuskom konzulatu u Aleksandriji. No, nemirni duh mu očigledno nije dozvoljavao da se nastani na jednom mjestu, te se opet vraća svome prvotnom zanimanju pomorca. Potom postaje trgovac te se intenzivno bavi trgovinom živežnim namirnicama u Carigradu i na Malti. Postaje i vlasnikom hotela u Carigradu. Navodno se ranije bavio i bojanjem sukna u rodnom mjestu. No, pustolovni život krio je i svoje opasnosti, pa tako Ivan u maloazijskim vodama doživljava strašni brodolom, nakon kojeg mu život kreće sasvim neočekivanim smjerom. Dojučerašnji trgovac i pustolov 1852. godine stupa u Družbu Isusovu u Avignonu, te je sasvim sigurno kako je brodolom uvelike utjecao na njegov duhovni preobražaj od trgovca i pustolova do redovnika. Kao član Družbe Isusove, koja je svojim misionarskim radom prodrla u svaki kutak zemlje, i Ivan je slijedio put svoje braće te je1858. godine kao misionar poslan u Libanon, gdje je završio studij teologije 1860. godine, nakon čega je zaređen i za svećenika.
SKRB O POTREBITIMA
Zahvaljujući svojim sposobnostima Ivan je i na duhovnom i misionarskom polju ostvario zapažena dostignuća. Prepoznajući njegove kvalitete starješine Reda povjeravaju mu upravljanje isusovačkim sirotištem za djecu u Beirutu, u kojem su se nalazila djeca koja su preživjela veliki pokolj islamskih Druza nad kršćanskim Maronitima. U Bejrutu se Ivan ne zadovoljava samo radom u sirotištu nego 1865. godine osniva i Karitativno-nabožnu udrugu, kongregaciju Blažene Djevice Marije od sedam žalosti, koja će brojiti i 14000 članova. Posebno se skrbi za gradske prosjake, bolesnike i zatvorenike. U vrijeme velike epidemije kolere koja je harala 1865. i 1875. godine i po cijenu vlastitog života njegovao je bolesnike, te je napisao i objavio knjižicu o liječenju zaraženih. Svoj i više nego aktivni i ispunjen životni put Ivan Fiorović završio je u Libanonu, u mjestu Bikfaiya udaljenom oko 25 kilometara od Bejruta, gdje je pokopan u isusovačkom samostanu. Danas je Ivan Fiorović nezaobilazna figura u svakom leksikonu i djelu koje se bavi poviješću Isusovaca. Nadam se kako je i ovaj tekst mali doprinos tim bogatim svjedočanstvima o Ivanovom životu, ali prije svega nadam se kako će oteti od zaborava jednog istaknutog Konavljanina u njegovim rodnim Konavlima.