Dubrovački profesor Ivo Ljepotica preminuo je prošlog tjedna u 87. godini života.
Sugrađani ga pamte kao profesora tjelesnog odgoja u Gimnaziji Dubrovnik, gdje je generacijama Dubrovkinja i Dubrovčana bio puno više od profesora. Također, pamte ga i u điru gradom, uvijek u paru sa suprugom Marijom – Čićom, inače dugogodišnjom profesoricom engleskog jezika u Osnovnoj školi Marina Držića.
Gospar Ivo bio je veliki sportaš, sjajan plivač PK Juga, prvak države u raznim disciplinama, ali i ponosni Lokrumaš, jer je svoja ljeta redovito provodio kupajući se na tom magičnom otoku. Poznat je i kao jedan od osnivača dubrovačkog HDZ-a 1989. godine.
Mira Muhoberac je 1996. godine za emisiju ‘Prohujalo s vihorom’ Radio Dubrovnika o gosparu Ljepotici i njegovom profesorskom radu, između ostalog, napisala sljedeće:
‘(…) Kad biste gimnazijalce pitali kojeg profesura nikad nisu uspjeli prevariti, svi bi odmah rekli njegovo ime. Isto bi se dogodilo i s pitanjem: Na koga se nikad niste mogli naljutiti? To je jednostavno bilo nemoguće – zbog njegove dobrote, pravdoljubivosti, posvećenosti poslu, poštenom spremanju za satove, izvrsno organiziranim nastavnim jedinicama. (…)
Kao djetetu, priznajem, najneobičnije bilo mi je prezime dunda Iva – kako se muško čeljade može zvati Ljepotica? Iz svog đardina iznad igrališta dubrovačke gimnazije gledala sam svaki njegov sat, bilo da je nastavna cjelina bila atletika, bilo rukomet ili nogomet. Na igralištu niže promatrala sam sve satove košarke i skoka udalj. Zimi sam iz svoje sobe okrenute prema gimnaziji čula svaki udarac lopte, svaki trčeći korak, svaku njegovu riječ.
Zato mi uopće nije bilo neobično, što je bilo drugim gimnazijalkama, ono profesorovo: ‘Hop, djevojke, hop’, ‘Učinit ćemo to u trećem dijelu drugog dijela sata’. Obavezno vezivanje kose, ali nikako ne gumicom, da se kosa ne ošteti, obvezno svi iste dresove, mjerenje koliko nam je centimetara jedno rame veće od drugoga, koliko smo kila dobili preko ljeta, sve to izmjereno preciznim instrumentima u njegovu kabinetu.
Šalu na stranu, vjerojatno nije bilo bolje organiziranog sata u bilo kojoj hrvatskoj gimnaziji od sata tjelesnog odgoja profesora Iva Ljepotice. Kamo smo se samo radovali kad smo prelazili spasonosnim mostićem između znanosti (stege) i sportskog opuštanja, kad smo uz pomoć vodnika trčali beskrajne krugove, činili uvijek različite vježbe zagrijavanja, preskakali kozlić, vježbali na ručama, gredi, parteru, išli na gimnastičku grupu, igrali košarku vanka tek kad smo je dobro naučili, da nam se mulci ne rugaju, kako smo se samo veselili poligonima, učenju plesova prije maturalne zabave, odlaženju na plivanje i na izlete.
Kako smo se veselili što imamo fiskulturnika koji nije ni vojnik ni onaj koji nam samo daje loptu i: ‘Djeco, igrajte se’. Znali smo da je naš Tica pravi entuzijast, znali smo da mu je škola i briga za zdravlje i lijepo oblikovanje učenika drugi dom, a njegova dvoranska kućica sasvim poseban svijet.
Znali smo da nije od ljudi koji materijalne vrijednosti pretpostavljaju duhovnima, da može povisivati i snižavati svoju tjelesnu težinu koliko hoće, da je čovjek finih manira, plivač po vokaciji, sportaš po uvjerenju, kretač sa svojom gospođom po svakodnevici, potencijalni skijaš, prava ‘lijepa tica’ koja mora uživati u drugom agregatnom stanju. Znamo da nikad nije bio fantom-nastavnik. Znamo puno toga o našem dragom Tici i njegovoj Ljepotici, a ipak kao da ih nedovoljno poznamo.’
Sprovod gospara Iva Ljepotice održan je tiho, prošlog petka, 2. prosinca, u najužem krugu obitelji.
Foto: Profesor Ivo Ljepotica sa svojim učenicima – košarkaška reprezentacija gimnazije ‘Marija Radeljević’ 1970. godine
