Kultura

IBRICA JUSIĆ UZ 60 GODINA KARIJERE ‘Prst sudbine pokazao mi je da sjednem na moje skaline’

ibrica jusic skalini

Jubi san Vašu ‘ćer, U svakom slučaju te volim, Na Stradunu, Dobro jutro Margareta… Samo su neke od pjesama našeg velikog kantautora Ibrice Jusića koji se, zahvaljujući svojem talentu, predanom radu, dosljednosti i autentičnosti, ali i ponešto sreće uspio vinuti među najveće. I ne samo ostvariti već i zadržati uspjeh, ugled i neizmjerno poštovanje kao umjetnik čak i izvan granica Lijepe Naše. Da je bilo lako, sam priznaje, nije! Bilo je tu puno uspona i padova, ali siromašni ‘mali s Prijekoga’ na svom je putu puno toga naučio, uveseljavao i još uvijek uveseljava sve generacije, a ova godina mu je posebna jer slavi jubilarnu, 60. obljetnicu svoje bogate glazbene karijere.

Šest desetljeća svakako je povod za proslavu. Vaša će, logično, biti u znaku glazbe i Grada koji je Vaše ishodište i kojem se uvijek vraćate, na svoje skaline. Što ste nam pripremili za ovo ljeto?
Plan imam. Dakle, 8. kolovoza je blagdan svetog Dominika. Neki dan sam se baš sreo s priorom Dominikanaca. Onako u prolazu smo se dogovorili da ćemo nešto zajednički napraviti tu večer na skalinima. Što se kaže popit čašu šampanjca i nazdravit za sljedećih 60 godina. Prije toga, 5. kolovoza, u suradnji s Ljetnim igrama ću svoje sugrađane počastiti koncertom u Kneževu dvoru koji je kultno mjesto za mene bilo i ostat će. Iako sam već imao 4–5 koncerata u Dvoru ovo je, složit ćete se, posebna prigoda. Posebnim
mi je u sjećanju ostao i koncert, također u suradnji s Igrama, za 45 godina karijere. Ivica Prlender mi je bio omogućio koncert na Lovrjencu koji je bio jako čudan, ali odličan. Jako se veselim ovom obljetničkom ljetu. Srpanj ću više posvetiti Gradu i svojim skalinima, a u kolovozu imam već dogovoreno dosta nastupa. Od nečega treba i živjeti. Treba pripremit zimnicu što se kaže, podebljati penziju.

Kad se osvrnete na tih 6 desetljeća karijere, svoj život – stoji li ona Gabina ‘Pamtim samo sretne dane’?
Ja sve pamtim, ali se ne opterećujem negativnim. Volim se samo sjećati lijepih trenutaka, susreta, događaja. Stalno zahvaljujem Bogu što mi je davao malo talenta i zadaću da taj svoj talent dijelim s ljudima koji me žele slušati, gledati, a budimo pošteni i platiti na kraju krajeva.

c Ibrica Jusic 4

Uz Vašeg brata Đela, gospođu Jagodu Buić i druge, nesumnjivo je Vaš život, stvaralaštvo uvelike obilježio i veliki Luko Paljetak, koji nas je na žalost nedavno zauvijek napustio…
Luko i ja smo se upoznali davne ‘67. godine kad je on još studirao u Zadru. Odveo me na vrh rive gdje je onaj svjetionik i poklonio mi pjesmu ‘Nostromo’ koju je posvetio starom nostromu kojega je tu upoznao. Znali smo se često čuti, surađivali smo. Dao mi je krasnih 15-ak pjesama koje sam skladao, a koje se na žalost baš i ne vrte. A što ću, nisam ja Severina da me se vrti! (smijeh) Svaka njegova pjesma je jedna slikovnica, svaki stih jedna slika. Bilo mi je baš veselje skladat njegove stihove. Surađivali smo i kad je napravio
monodramu ‘Životopis Miha Pracata’ za koju sam ja napisao glazbu i pjevao. I odatle ima jedan song o Mihu Pracatu koji je na jednom od mojih nosača zvuka. Doduše Luka pamtim iz djetinjstva mada se tada nismo baš poznavali, družili, jer on je bio povučen, drugačiji, nije se baš igrao s nama ostalom djecom. Imao je svoj svijet. Mi to tada nismo kao djeca razumjeli. Shvatili smo kasnije u životu… Za razliku
od Luka ja nisam toliko bio vezan za Prijeko, već Peline koje su moj kvart odrastanja.

c Ibrica Jusic 1

Iz glazbene ste obitelji. Osim toga bili ste privilegirani da ste odrastali u zlatnom dobu Grada okruženi umjetnicima i onima koji su umjetnost ljubili, štovali i poticali. Za pretpostaviti je kako je u takvom okruženju bilo i lakše naći svoj izričaj i put. Kad i kako ste se Vi počeli baviti glazbom, scenom?
Meni je moj brat bio veliki uzor. Ja se volim zafrkavati, a ustvari i istina je da me nikad nije naučio svirati gitaru. Nije me naučio ni kako se drži gitara u ruci. Ja sam krenuo svojim putem kad sam s 14 godina otišao u odgojni zavod, ne u popravni dom, da ne bude zabuna, jer to je velika razlika! Tamo sam prosvirao i bisernicu i gitaru i bubnjeve. Mi smo svi u obitelji bubnjari. Moj brat Mujica je bio fenomenalan bubnjar. Svirao je s Libertasima, jedno vrijeme i s Trubadurima. Đelo je bio timpanista, hornista. U ono vrijeme je pionirsko kazalište imalo veliku ulogu u odgoju djece. Danas, nažalost, ne postoji ništa slično. I mene je Đelo u jednom trenutku, imao sam nekih 9–10 godina, da ne bi bio na ulici, jer sam bio nestašno, živo dijete, odveo u to kazalište i upisao me u zbor. I bio je veliki dječji mjuzikl, velika čarolija. Ovaj što je dobio glavnu ulogu je napunio 14 godina, mutirao i nije više mogao pjevati. A ja sam na probama doma vježbao kao da sam ja ta glavna uloga. Onda su napravili audiciju među djecom i dobio sam svoju prvu glavnu ulogu u tom mjuziklu. Pokojni Berdović je dirigirao sa Simfonijskim orkestrom i tu sam krenuo i do svoje 14. godine odigrao i Šegrta Hlapića i Kekeca i Ivicu bez Marice (smijeh)… Moj prvi honorar je bio da me tadašnji direktor kazališta odveo u Borovo i kupio mi gojzarice jer smo bili siromašni. Odmah mi je kupio 3 broja veće da mogu trajat par godina. I to su te neke stvari koje vas obilježe i na vas puno utječu kasnije u životu.
To je to odrastanje! Možda sam na vrijeme shvatio da zaista ono što me u životu ne slomi, zapravo ojača. Koliko god smo bili siromašni bili smo bogati duhom, kulturom, igrama, druženjima. Sjećam se kad bi mama Emina namazala fetu kruha s malo masti, paprika, soli ja nikad tu fetu sam nisam pojeo. Došao bih na Peline i svojim prijateljima – tebi griz, tebi griz, a meni što ostane. Onda bi se dogodilo da bi ta feta pala na pod i uvijek na stranu gdje je mast, ali ništa, mi bismo samo puhnuli i jeli dalje. Nije se bacalo.

Kako pamtite Dubrovnik Vaše mladosti?
Kao što sam već rekao mi smo bili sirotinja, ali smo se zato bogatili duhom. Odrastali smo na talijanskoj šansoni, na operi, Dubrovačkim ljetnim igrama, teatru, koncertima… A sam Dubrovnik je arhitektonski takav da čovjeka samo tako obogati duhom. Oni koji nisu vidjeli Dubrovnik pitaju se – što je to što ljude toliko oduševi? Ma samo onaj momenat kad dođete navečer u Grad, poslije kiše kad vidite onaj prazni Stradun koji je kao zrcalo kako se sjaji, a čovjek samo uzdahne, ne zna što mu se dogodi. Pogodi ga naprosto ta pozitivna energija koja je utkana u taj kamen. Koliko je samo zaljubljenih kroz povijest prešlo preko tog našeg Straduna, preko tog kamena koji se glance. Onaj tko je shvatio Dubrovnik, a Luko (Paljetak, op.a.) ga je možda shvaćao najbolje od svih. On je čak znao matematički rastumačiti arhitekturu Dubrovnika da je to čudo jedno. Kad smo razgovarali i kad je on meni počeo geometrijski tumačit ulice; zašto
je ovako, zašto onako… ja sam ostao k’o malo dijete koliko je bio bogat tim znanjem.

Dubrovnik se neminovno puno promijenio od Vašeg mladosti, djetinjstva. Nema danas više igre na
ulicama na kojima ste Vi proveli djetinjstvo….
Nema djece! Zato meni dođe srce veliko k’o Srđ kad ja vidim tamo iza Katedrale par dječaka i curica kako igraju lopte, nogomet. Sjetim se svog djetinjstva. Svaka sezona je imala svoje igre. Na jesen na puca, skrivača, na glava, između ulica. Ljeti kupanje, predstave… Moja prva pozornica je bila na Pelinama gdje je onaj donji ulaz na zidine, odmah kraj Buže. Tu ispod ima jedan mali plato. Tu sam se kao dijete provlačio gledat predstave od Igara i onda bi drugi dan djeci po sjećanju prepričavao, glumio bilo Dunda Maroja, bilo Hamleta… A mame su sjedale na zidiću sa strane i uživale kako se djeca, što se reče, kulturno uzdižu.

c ibrica 2

Rastužuje li Vas vidjeti da tog Dubrovnika više nema?
Pa čujte, rastužuje me kad vidim mlade ljude kako danas žive. Puno me mladića i djevojaka znaju pitati: ‘Pa dobro gospar Ibrica bi li nam malo ispričali kako je bilo u Vaše vrijeme kad ste bili u našim godinama?’ Pa kad im pričam o našim vragolijama, noćnim kupanjima, o krađi dinja na Peskariji kad bi ih donijeli prodavati Crnogorci iz Bara… Pa kako smo Mljećanima praznili sanduke grožđa i umjesto njih grožđa stavljali cigle u sanduke. Njima je nepojmljivo kako smo mi na Stradunu sjedali na skalinima od izloga i dobacivali curama. Ako netko završi na Porporeli – dobro, ako ne bit će drugi put! A danas – vidiš tri mlada čovjeka… Pucaju od mladosti, snage, ljepote, a međusobno komuniciraju SMS-ovima. Cure ni ne gledaju. Otvoreno tvrdim da je mobitel, koliko god je pomagalo, najveće zlo koje je čovječanstvo izmislilo. Sretan sam da imam unuku od šest godina koja dnevno više slika nego što spava. Mobitel ne dotiče. Televizija je upaljena eventualno 10–15 minuta kad je neki crtić. Ali sve je to stvar kućnog odgoja.

Kako ova gradska vlast danas po Vašem mišljenju tretira Grad. Jesmo li se previše podali turizmu, profitu ili je to sve skupa nekakva neminovnost koju nam je donijelo ovo novo, moderno vrijeme?
Svjestan sam da svako vrijeme donosi svoje i da se od nečega mora živjeti. Kao što ja živim od svoje glazbe, tako i Grad i ova naša država žive od turizma. Nažalost to nam je jedina privredna grana s obzirom na to da su mangupi opljačkali ovu zemlju i rasprodali sve živo. Jednostavno nam je turizam jedino što nam je ostalo. Nisu se na vrijeme ograničile neke stvari. Ja se divim našem gradonačelniku koji je sredio da ne može u gradu više biti 6 kruzera kao što je nekad bilo. Jednom sam baš razgovarao s gosparom Matom
i rekao sam mu – ne sjećam se da je ikad Grad napravio ikakvu vježbu evakuacije. Kad vam dođe na Stradun 10 tisuća ljudi koji idu k’o muhe bez glave, samo vide vodiča s onim tablicama: broj 5, 10, 15, nebitno… Ne uzmu ni sladoled, a kamoli da imaju vremena sjest u restoran, kupiti suvenir ili nešto drugo, jer njima je vrijeme ograničeno na sekunde. Ne dao Bog da nekome pukne plinska boca, da bude kakav požar, da neki mangup baci kakvu dimnu bombu među tu masu, koji bi to bio stampedo! A nema nigdje nekog
putokaza u slučaju bilo kakve ne daj Bože takve dezgracije.

ibrica jusic sveti vlaho 2

Skalini od Dominikanaca, tamo kad se ide prema izlazu iz Grada na Pločama, nazivaju se među pukom još i Ibričini skalini. Začudan je splet okolnosti koji Vas je naveo da prvi put sjednete baš na njih i odatle se, umjesto u Njemačku kao gastarbeiter, otisnete u glazbene vode. Ispričajte nam!
Ja sam uvijek volio u Gradu respektirati akustiku. I znam točno u Gradu kantune gdje bi se moglo svirat i pjevat… Imaju gornja vrata ulaza na Peskariju, tu je takva akustika da čovjek samo stavi jedan mikrofon i da snimi album, ma nema tog studija koje će proizvesti tako dobar ton kakav se može na tom mjestu. I to mi je bio gust. Uvijek kad bi se neka klapa našla pošli bismo u taj kantun zapjevat. Uvijek kažem da u životu ništa nije slučajno pa tako ni moje sjedanje na te skaline. Bio je to prst sudbine koji mi je pokazao – tu ćeš sjesti i odatle ćeš krenuti u svijet! Iz vojske sam došao u Dubrovnik u svibnju i nema posla, nema solada. U Labirintu je bio Orkestar Đelo i idem im pogledat nastup, ali me na ulazu nisu pustili jer nisam imao solada za platit kartu. A kako sam uvijek imao gitaru pod rukom… Šetao sam po Gradu, otvoriš na Jezuitima, na Peskariji, na Porporeli, odeš tamo iza Svetog Ivana pjevat pučini… I onako sjednem iz protesta na vrh skalina od Dominikanaca. Pjevam sam sebi. I vidiš prođu dva ljubavna para, mladi ljudi, sjednu slušaju, a meni srce k’o planina što me netko sluša, što nisam sam. Pitali su me – sviraš li ti ovdje svaki dan? Ja kažem – ma ne, evo večeras sam sjeo. Pa me pitali – a bi li došao sutra? Imamo naše prijatelje iz Zagreba, a ovo je jako lijepo. Ova akustika, romantika… Došao tako ja i sutra i preksutra. I onda je jednu od tih večeri tuda prošla i pokojna gospođa Jagoda Buić, koja je bila moja druga majka na neki način. Ona je spavala u Revelinu jer je radila kostimografiju za neku predstavu. Čula me, srela Pera Gotovca na Stradunu i rekla mu – Pero eno gore na onim skalama od Dominikanaca svira jedan mulac. Talentiran je, moglo bi od njega nešto bit. A ja sam već imao papire za otići na rad u Njemačku tako da je to bilo već neko moje opraštanje od Dubrovnika. I drugi me dan Pero sreo na Stradunu i samo je rekao – Mladiću vama je mjesto u Zagrebu, a ne u Njemačkoj! Ajde dođite Vi pa ćemo mi nešto gore probat napravit. Papiri za Njemačku su završili u Portu kod tete Zorke. Naime, na Velikom mulu u ono je vrijeme izlazila kanalizacija, a bio je tamo blizu javni wc. Tete Zorka se zvala gospođa koja ga je čistila. I onda je to krenulo. Pero me u Zagrebu stvarno podržavao, pomagao mi, ne financijski nego savjetodavno. Već je tada on bio urednik u tadašnjem Jugotonu. Kad bi god bile sindikalne priredbe u ono vrijeme uvijek bi bilo pjesme u restoranima, tvornicama… Onda me uvijek zvao da dođem otpjevati nešto ne bi li me drugi urednici primijetili. I kad ne bi bilo ništa onda bi ja malo potonuo, a on bi me podignuo jednom od izjava koja mi je za života ostala jedna od najdražih – Ibrica zapamti, u životu ne moraš biti previše glasan da bi se čuo, a tebe će se čuti, tebe će se slušati! I eto hvala bogu sluša me se već 60 godina od tih skalina.

Objavljeno u tiskanom izdanju 5. lipnja 2024.

Pročitajte još

OTVARANJE IZLOŽBE I DONACIJA Poznati sarajevski umjetnik u Flori

Dulist

[FOTO] ‘Hekuba’ oduševila brojnu publiku na Lovrijencu

Dulist

LADO u park Gradac donosi riznicu kolorita narodnih nošnji i plesova

Dulist