Žohari pomalo preuzimaju inicijativu u Gradu. Unutar „stare gradske jezgre“, kako bi neki rekli. Sve ih je više i sve su veći. Posebno se kote ubrzano ako je temperatura veća, a kako ovih dana našim životima vlada toplotni udar, nema gdje ih nema.
I ne samo u Gradu. Al', u Gradu živi sve manje i manje čeljadi, pa ih više nema tko ni ubijat. Sve više i više stanova je prazno, nema nikog ni za funjestre otvorit, prozračit ih. Unutra je prevruće, njima idealno. Za povećanje broja. Ni ta strana čeljad koja je pokupovala stanove po Gradu malo do nas navraća ovo ljeto.
Tek na koji dan. Pa se prepadnu gužve, prometnog kaosa i cijena, a tek kad shvate kako imaju neočekivane podstanare, i ne baš male žohare raznih kolorita, bježe od kud su došli. Ostavljajući svoje nove podstanare na brigu ono malo čeljadi koja još uvijek stalno živi oko njihovih nekretnina.
SVE MANJE GOLUBOVA, PANTAGANA, MAČAKA…
Kontra žoharima, sve je manje golubova. Njih malo tko u ovoj gužvi hrani. Najedu se tek u ranim jutarnjim satima, iz vreća smeća razbacanih iz okolnih ulica na Stradun. U društvu lijepih i otpjevanih galebova. Nema ni pantagana kao nekad. A nekad ih se moglo srest u điru na sve strane. Istina, oni žive ispod, u kanalizaciji.
Al' očito, kako je sve manje čeljadi u Gradu, ni kanalizacija nije popunjena kao nekad. Jedna od zadnjih izjava za pamćenje legendarnog Čile, kad je sreo susjedu sa kompletom WC papira, bila je; Sere se, znači ima se! Zahebavao se, al' Čile je među prvima znao kako ćemo imat' sve manje i manje. Nema ni mačaka kao nekad. Istina, još uvijek redovno zapišavaju ulazna vrata čeljadi. Iz tog razloga ćete pred mnogim vratima po Gradu vidjet plastične boce s vodom.
Ne radi se o povratu ambalaže, već o redovnom jutarnjem otklanjanju smrada mačje pišine vodom iz tih boca. Zapravo, cijel' Grad smrdi, užasno smrdi u ove vruće ljetne dane. Po navedenim ljubimcima, ali i po starom ulju iz friteza, hrani, lošoj ribi, pišini i povraćotini naših dragih turista, te po puno toga. Ostaje nam tek, mirno i u znoju, čekati kraj ljeta, prve kiše i onu svetu buru koja sve očisti i razbistri. Ulice i naše glave.
U PREPARANDIJI
Izgleda kako je naša draga vladajuća struktura objavljivanjem liste dužnika državi sama sebi učinila kontra efekt. Sad tek saznajemo kako je većini tih dužnika zapravo još više dužna država! Pa sad vladajući poručuju kako će im oni te dugove platiti, kad ovi sa spiska njima plate svoje! Krug neplaćanja tako nema kraja. Zapravo, u ovom ludilu oko nas, najbolje se skriti u neki hlad, ako još imate i za klimu, sjajno, te se sjećati. Spominjati.
Iz svoje foto arhive Nikša mi je ostavio još neke slike. Jedna je iz osnovne, njegov četvrti razred, al' samo muška ekipa, njih 16 klinaca u Preparandiji, gdje se tad išlo u školu. Polako, sjećajući se jednog po jednog, navodi ih, gore s lijeva, sve i dobro znana imena đira Gradom; Dalibor Ivušić, Joško Prokurica, pa njihova učiteljica Estera Doklestić, dalje Ivica Krmek, nešto tanji nego danas, znan po izjavi „toliko sam janjadi pojeo, da me sramota ovci u oči pogledat!“ koju ste možda čuli kao vic. Do njega je Lukša Baljević, pa Rade Jajić i Nikšino pojašnjenje;
– Rade je bio iz Doma, ovog što ga sad zovu „Maslina“. Svatko od nas tada je imao nekog svog „domaša“ u školi, kojeg bi neđeljom dovodio doma na objed, pomagao mu, nosio i za njega marendu u školu. To je meni bio moj Rade, pule moje majke. Bio je to lijep običaj, koji se izgubio u ova vremena.
Iza Rade je Mario Perović tada zvan Tuđela, iliti kušin, pa Pero Sagrestano, pa… sjetio se, Didović, al' ime… i zadnji gore, uvijek najveći, Nikša Hrdalo!
U američkoj košulji koju mu je poslao dundo. Dolje, opet s lijeva prvi je Blaženko Pusić Cico, pa Nedjeljko Slijepčević, treći znani roker Davor Vrdoljak, pa Ljubo Svilokos, tu je i on, Zlatko Selecki Bumbeta, te na kraju Ivica Čolak i Nikša Šakić. Pitam ga gdje su djevojke, a Nikša će kako su to baš oni, muški, htjeli se slikat sa svojom učiteljicom. A one su na onoj objavljenoj fotki u prošlom điru. Ostavio mi je i fotku iz srednje škole.
Nikša je opet najveći, po sredini, a ostali nek' se traže. I prepoznaju na ovoj davnoj slici. Jer, nije dobro pogriješit. Mogao bi se ko' i najedit. Tako smo pogriješili prezime gospara Iva Pavlinovića s one rođendanske slike. Ma sjetili se u zadnji tren, pa je u novini izašlo točno prezime. Al' nije na portalu. Valjda se ne ljuti, ipak novina ostaje. Svakako, naša isprika!