S deset je godina donijela odluku i rekla: ‘Želim se baviti glazbom’. Htjela je svirati klavir. Roditelji su bili skeptični jer se uvijek bavila raznim aktivnostima i nakon kratkog vremena bi brzo odustala. No, bila je uporna i uspjela ih je nagovoriti. Glazba je za nju bila nešto drukčije. I danas je – bitan dio njenog života. Glazba je ispunja toplinom. Glazba je njena oaza mira. Glazba je za nju lijek. Bila joj je potpora, posebno u teškim situacijama rata u krajini. Glazba je Ukrajinku Annu Gadiatska i dovela u Dubrovnik. Sada je s nama, u Gradu gdje je okrenula novu stranicu u svom životu. I neizmjerno je zahvalna svima u Hrvatskoj koji su joj pomogli i pružili priliku, nesebično i od srca. No, ova je 33-godišnjakinja još uvijek u mislima sa svojim Mariupoljem, roditeljima i prijateljima.
‘Bili smo puni adrenalina’
Iako nismo htjeli ‘probuditi’ loša sjećanja, ipak smo je pitali o trenucima početka rata i bježanju iz Mariupolja na sigurnije mjesto. Sada, nakon više od dva mjeseca, kako kaže, može pričati o svemu.
—Bio je 21. dan rata. Iz Mariupolja sam sredinom ožujka pobjegla autom s mlađom sestrom, njenom kćeri, njenom svekrvom, maminom prijateljicom i psom. Prvo smo došli u grad Berdyansk gdje smo ostali nekoliko dana jer nismo mogli nabaviti goriva za auto. Nakon toga dolazimo u Zaporožje, a potom u Dnjipro. Svaki dan smo putovali 300 kilometara zbog policijskog sata. Nakon dugog puta stižemo do Lavova. Put završavamo u Poljskoj. Tamo smo proveli određeno razdoblje. Nisam znala gdje bih išla. Svaka država je za mene predstavljala neku mogućnost. Cijelo vrijeme sam oklijevala s donošenjem odluke jer sam dugo bila u šoku – rekla je Anna. Nije ostala u Poljskoj, već je prihvatila poziv prijatelja iz Zagreba. Prisjeća se i kako ju je samo dan prije početka napada na Ukrajinu zvao da dođe u hrvatsku metropolu. No, tada je ipak odlučila ostati u Mariupolju. Tijekom ta tri ratna tjedna u rodnom gradu, zapisivala je sve u dnevnik. Bilježila je što se sve odvijalo i mijenjalo, iz dana u dan.
—Na samom početku nismo osjetili velike promjene. Vladali su dugi redovi za bankomate i gorivo. Tjedan dana nakon početka rata, sve trgovine su se zatvorile. Dolazilo je do brojnih provala i pljački. Bilo je teško. Bez plina, struje… No, bili smo puni adrenalina. Nismo osjećali strah i glad, bili smo energični i snažni. Pomagali smo jedni drugima.
Dosta bombi je padalo pa tako i u blizini naše zgrade. Jedan dan sam mislila da ću umrijeti. I da je to moj zadnji dan. Čula sam zrakoplov, a nakon toga i zvuk prije pada bombe. Taj zvuk nikad neću zaboraviti. Nisam plakala. Tresla sam se. Nisam osjećala noge, mislila sam da ću pasti… – ističe nam Anna, pomalo suznih očiju. Njeni roditelji su i dalje u Mariupolju.
—Odlučili su ostati. Trebam poštovati njihovu odluku. Pitali su: ‘Gdje ćemo? Što možemo napraviti? Barem imamo svoju kuću’. Čujemo se jednom tjedno, na desetak minuta. Sada se ne bombardira više kao prije i dobivaju humanitarnu pomoć. Kad smo se nedavno čule, mama mi je rekla da je petsto ljudi čekalo u redu. Tata slavi rođendan u svibnju, bik je u horoskopu. Tako da, teško je promijeniti njegovo mišljenje – reći će nam, sada kroz smijeh. Imala je dobar život u Ukrajini. Imala je divne prijatelje, uvijek je bila uz svoju obitelj. U 2020. godini zbog pandemije koronavirusa vratila se iz Kine u Mariupolj.
—U Kini sam živjela dvije godine i radila kao pjevačica. Ta 2020. je bila također teška godina jer sam krenula od nule. Pandemija je za mene, kao i za svih bila neočekivana. Nisam imala ušteđevine. Počela sam raditi kao fitness trenerica, a preko vikenda sam imala gaže. Držala sam i lekcije iz engleskog jezika. Bila sam zaposlena, aktivna i nije mi bilo dosadno. Imala sam dobar životni stil. U isto vrijeme, grad nikad nije bio ljepši. Bila sam stvarno tužna kad je rat počeo i pitala sam se – kako netko može sve to uništiti?
‘Ne treba se nervirati oko malih stvari’
U Zagreb je stigla krajem ožujka. Nikad se, od prvog dana boravka, nije osjećala usamljeno niti uplašeno.
—Shvatila sam kako je vaš mentalitet sličan našem, hrvatski jezik nije težak za shvatiti i svi se koriste engleskim. Prijatelj mi je pružio veliku pomoć, upoznao me je i povezao s dosta svojih prijatelja. I oni su me povezali sa svojim prijateljima. Ovdje, u Hrvatskoj, sve je u prijateljstvu i povezanosti – govori nam Anna koja je od samog početka tražila posao. Kroz cijelo to vrijeme, glazba ju je liječila.
—Uz glazbu sam se oporavljala i osjećala kako sve, polako, ide na bolje – rekla je. Glazba ju je, kako smo već naglasili, dovela na jug Hrvatske, u Dubrovnik.
—Sretna sam. Osjetila sam veliku potporu svih ljudi u Hrvatskoj. Jako ste me lijepo prihvatili i ugostili. Nekad ne mogu vjerovati i mislim da sanjam. Donedavno sam spavala u podrumu, a sada sam ovdje. Svi ste predivni prema meni. Na tome sam jako zahvalna – istaknula je. Hrvate, koje je susrela, često je pitala jesu li se uspjeli oporaviti od rata.
—Neki su mi rekli: ‘Nije bolno kao prije, ali i dalje se svega sjećam, nakon toliko godina’. Bojim se kako ću se nakon puno godina i dalje osjećati ovako. Nadam se da neće biti tako – kazala je. Zapravo, nada se boljem.
—Sada me ništa ne može učiniti tužnom. Cijenim još više sve što imam i sve što sam prije imala, kao i ljude oko sebe. Osjećam se kao nova osoba, bolje nego prije. Prije bih, kad bi padala kiša, uvijek bila nervozna i razmišljala bih kako će mi se uništiti kosa. Danas razmišljam na način, to je samo kiša, ništa specijalno. Ima važnijih stvari u životu. Male stvari vam ne trebaju uništiti raspoloženje, niti život. Ne treba se nervirati oko tih malih stvari. Treba biti više smiren i više poštovati ljude oko sebe. Biti više ljubazan prema svima. Sve će se posložiti i odviti na pravi način – zaključila je naša sugovornica. Otkrila nam je kako će sigurno u pjesme prenijeti sve emocije koje drži u sebi. Nada se kako će ih moći snimiti. ‘Naći ću način’, kroz smijeh će.
GODINAMA U GLAZBI Jazz – velika ljubav Nakon što su je njeni podržali u bavljenju glazbom, Anna Gadiatska upisuje glazbenu školu, smjer klavir. Imala je najbolje ocjene, išla na razna natjecanja. —No, za mene je klasična glazba s vremenom postajala dosadnija. Zavoljela sam jazz, blues, shvatila sam da mi to leži. Iako mi je glazba bila sve, odlučila sam studirati – IT. Ipak, kasnije se vraćam glazbi, shvatila sam da se njome želim baviti cijeli život. Upisujem ‘National University of Arts’ u Kharkivu. Tamo se još bolje upoznajem s jazzom. U isto vrijeme, počinjem imati gaže u jednom restoranu.
Objavljeno u tiskanom izdanju 4. svibnja 2022.