Aktualno

GLAZBENA DIVA TEREZA KESOVIJA Volim se ginjetat, a godine su samo brojka

Tereza Kesovija

Dubrovnik ljubim, ali Konavle su moj iskon. Odatle su moji roditelji i ja sam se u njih patološki zaljubila. Kad sam čula da ću 21. listopada na Dan Općine Konavle dobiti Nagradu za životno djelo bila sam tako sretna. To mi znači više od ne znam koliko Grammyja – govori nam s ushićenjem glazbena diva Tereza Kesovija. Iza nje je 60 godina zavidne karijere koju je, prisjetila se za DuList, započela kao flautistica u orkestru Nikice Kalogjere iz čijeg pera je izašla njena možda i najomiljenija pjesma ‘Nono, dobri moj nono’. Koja joj je suradnja ponajviše obilježila karijeru, prati li mlađe kole­gice na sceni te koja je njena uloga u ‘opstanku’ Umjetničke škole Luke Sorkočevića, ispričala je za naše čitatelje.

Nedavno ste proslavili 82. rođendan. Koja je tajna Vašeg mladolikog izgleda?
Toliko se godina nakupilo, ali i toliko iskustava, životnih radosti, rana. Jako bitno je da se kroz sve to provlači dobra energija. To su samo brojke. Ja tajni nemam. Sve se o meni znalo i više nego sam željela. Postoji volja – želiš imponirati ljudima koje voliš – svojoj obitelji, prijateljima i publici. A to znači biti uvijek uredan. Naprimjer, naučila sam sama raditi frizuru, osim kad izniknu one bijele koje su danas vrlo moderne. Recimo za ‘Dobro jutro, Hrvatska’ sam se ustala u pet sati ujutro kako bih oprala kosu. Lijepo je kad te ljudi sretnu i kažu kako dobro izgledaš. Nikad nisam izašla vanka u šlafroku. Hoću se ginjetat. Pohvale me isto drže.

Umjetnička škola Luke Sorkočevića opstala je zahvaljući nagradi koju sam ja dobila u Ljubljani. Ravnatelj Slobodan Begić obećao mi je da ćemo ovu priču uobličiti u filmić

Osim rođendanskog slavlja u rujnu obilježili ste izlazak novog singla ‘Ima te’.
Što više pričam to se umanjuje vrijednost tog malog remek djela. To je sklop fine poezije, interesatne glazbe, ali i aranžmana koji je tako profinjeno napisan. Aljoša Šerić je napisao glazbu i stihove. Oboje smo zaključili da je Goran Kovačić, poznat u našem društvu kao Gorki, najbolji izbor za aranžman. Nas troje, sebe namjerno stavljam na posljednje mjesto jer da ovo dvoje ljudi nije bilo prije ne bih ga mogla takvog napraviti, okupili smo se u nevjerojatno maloj kvadraturi studija u kojem više nije mogao stati ni moj pas. Radili smo kao sretan trio. Svaka sugestija je bila dobrodošla. Aljoša je doduše stalno šutao i ježio se. Gorki me pitao: ‘Recite Tere, što biste Vi htjeli?’. Rekla sam mu da izbaci uvod. Dovoljan je bio jedan akord i ja sam krenula (pjeva): ‘Ima te u jeseni, otkinutom listu hrasta…’. Poslije kad pjevam o oluji što se diže, mene je sve razorilo. To je nešto neopisivo. Teško je ovako na daljinu objasniti ljepotu tog cijelog sklopa. Na kraju sam sugerirala da mi, kad se ti valovi kao preko Porporele obrušavaju, trebaju muški glasovi. Tu se uključio Dragan Brnas Fudo, koji je jedan od četvorke koji prate Zvijezde pjevaju. On je donio dodatnu dramu. Imaju pravo kad kažu da sam dala cijelu sebe, sve osjećaje koje nosim utkala sam u te božanstveno lijepe riječi. Toliko sam u toj pjesmi, takva sam bila u studiju i bit ću uvijek, jer je smatram svojom najboljom izvedbom. To je pjesma koja se sluša. Nema tog čovjeka, mladog ili starog, koji neće osjetiti nešto magično u njoj.

Prije nekoliko godina zbog bolesti razmišljali ste o prekidu svoje karijere. Biste li mogli živjeti bez stvaranja glazbe?
Meni je glazba uz moju obitelj život. To su dva elementa koja su mi uvijek bila najvažnija od trenutaka kada sam s nepunih sedam godina pjevala u Katedrali. Inače, pjevala sam u svim crkvama. Mala braća mi je bila broj jedan, zatim Jezuiti, Katedrala i poslije njih Dominikanci. Oni su živjeli u nekom antagonizmu, a onda ih je spojila mala Antunova koja je lijepo kantala. Svi su me išli čut’. Uskoro sam počela svirati i flautu pa sam se bez ičijeg znanja, uključujući mog divnog profesora Vicka Padovana, prijavila na natjecanje mladih glazbenika Jugoslavije. Ne znam koliko je poznato, ali Umjetnička škola Luke Sorkočevića opstala je zahvaljući nagradi koju sam ja dobila u Ljubljani. To je bilo 1957. godine. Grad više nije imao solada da bi je držao otvorenom. Pape mi je platio kartu za vapor i vlak. Ja sam otišla u bijeli svijet, a u školi mi nisu mogli dati ni pijanista koji bi me pratio. Da skratim priču – bila sam 13. po redu i dobila sam Slovenca Janeza koga ni riječi nisam razumjela. Odsvirala sam i promislila idem pakirat’ kufere. Međutim, sutradan prišao mi je predsjednik žirija profesor Boris Čanda i rekao da sam pobjedila. Poslala sam brzojav u Dubrovnik i ostalo je povijest. To je moj najveći ponos. Ravnatelj Slobodan Begić obećao mi je da ćemo ovu priču uobličiti u filmić kako bi ostalo ljudima u sjećanju da i ja u postojanju te škole gdje se odgajaju mladi talenti imam malu ulogu.

‘Ima te’ smatram svojom najboljom izvedbom. To je pjesma koja se sluša

Jedna ste od rijetkih glazbenica na današnjoj sceni koja ima klasično akademsko obrazovanje. Kako ste uopće odlučili zaplivati u popularne vode?
Nakon natjecanja nisam imala nikakvog problema ući na Akademiju. U zagrebačkoj Gundulićevoj su bili najbolji profesori kakvih, nažalost više nema. To je bila jedna niježna stega i disciplina. Dok bi vježbala flautu uvijek sam nešto pjevušila. Preko puta ulica u jednoj trgovini s muzikalijama mogla se kupiti knjižica Metronom s notama pjesmama koje su tada bile popularne. Naučila sam ih i netko me čuo pa su me pitali zašto se ne prijavim u Varijete, današnje Kazalište Kerempuh. Nastupila sam s napolitanskom pjesmom Margellina i pobjedila. Kao nagradu sam dobila mali radio Radio industrije Zagreb i on me budio svako jutro. Nakon toga, zazvali su me na tamošnju radio postaju da nešto snimim sa Sanrema. U međuvremenu, postala sam druga flautistica u ansamblu Nikice Kalogjere koji je kasnije postao moj kompozitor i napisao mi ‘Nona’. U Opatiji u orkestru 1960. pratila sam svoje sutrašnje kolege. Sljedeće godine već sam bila na sceni i pjevala ‘Dubrovački nocturno’ našeg Maria Nardellia. Dobila sam treću nagradu i tako je sve počelo. Poslije je na red došao Splitski festival, a 1965. otišla sam u Pariz. Tamo su me dočekali s pompom, a ja se nisam usudila ni progovoriti. Kad sam naučila francuski jezik snimila sam prvu ploču i 1967. dobila sam ponudu za ‘Larinu pjesmu’ iz filma ‘Dr. Živago’. To je bi moj veliki uspon i danas mi cijela dvorana pjeva acapella njen refren. Ostala je vječna kao i ona iz filma Charlesa Chaplina ‘Grofica iz Hong Konga’ koju sam izvela u Genevi na UNICEF-ovoj fali. Na njoj je u prvom redu bio prisutan i taj mali, ali opet veliki čovjek kojem sam se lukavštinom na domjenku približila. Uočio me i pohvalio. Čak su nas slikali, ali te fotografije izgorile su za vrijeme Domovinskog rata pa će mi čitatelji o tome morati vjerovati riječ. Nedavno sam dobila božanstvenu vijest da će jedna francuska diskografska kuća koja nije postojala u moje vrijeme izdati antologijski album mojih pjesama. On će biti plasiran na tržištu svih frankofonskih zemalja.

Koja je suradnja ponajviše obilježila Vašu karijeru?
Rekla bi, don Bogomir iz Katedrale i padre Ivo iz Male braće. Oni su me otkrili. Nisu uvijek oni razvikani tekstopisci i kompozitori ti koji nekoga stvaraju. Mene su stvorili baš ti duhovni učitelji. Poslije toga su ljudi prilazili meni. Ja nisam, kao što je to danas, morala platiti dvije tisuće eura za nečiju pjesmu. Željeli su mi je darovati. Počevši od Nikice Kalogjere, Zdenka Runjića, Alfi Kabilja do Jakše Fiamenga koji je rekao da ću pjevati dok sam živa.

Znate li uopće koliko ste tijekom svoje snimili pjesama?
Netko kaže dvije tisuće. Vjerujem publici kad kažu da su ‘Nono’, ‘Prijatelji stari gdje ste’ i ‘Moja posljednja i prva ljubavi’ većini najdraže. Oni su suci jer mi glazbenici postojimo zbog njih. Neka to shvate sve one pokondirene tikvice. Treba je njegovati i poštovati bez obzira na nacionalnost. Publika koja je jednom bila vaša, ostaje vaša zauvijek i nakon što odete s ovog svijeta.

Na moj koncert u Beograd nisu došli četnici. Ja postojim već 60 godina i to su bili oni ljudi koji su me pratili od početka

Ljute li Vas stoga i danas komentari o koncertu kojeg ste poslije Domovinskog rata održali u Beogradu?
Na moj koncert u Beograd nisu došli četnici. Ja postojim već 60 godina i to su bili oni ljudi koji su me pratili od početka. Kad sam stupila na scenu svi su se ustali. Njih tri tisuće do jednoga su pjevali sa mnom. Možda je moja jedina greška bila, ali nije zlonamjerna – Bog mi je svjedok, što sam započela s pjesmom ‘Prijatelji stari gdje ste’. To je bio okidač. Ja nikoga nisam željela povrijediti i uvijek sam se ako je to slučaj spremna ispričati. Moja ljubav prema Dubrovniku, Konavlima, cijeloj Hrvatskoj zbog toga nije manja. Tu sam provela svoje djetinjstvo – bogata u svom siromaštvu i vesela u tuzi.

Pratite li rad svojih mlađih kolega?
Naravno da pratim. Ima lijepih cura, ali k’vragu trebaju se koncentrirati na vokal, ne pokazivati grudi i guzu. Nisu filmske glumice da moraju biti lijepe. Kad se unosiš u pjesmu ne možeš uvijek imati napućene usnice. Draga mi je Nina Badrić koja je koji put pretemperamenta, ali kad dođe na scenu ona živi pjesmu. Mogla bi još nekoliko nabrojiti, međutim Gabi Novak i ja smo posljednje Mohikanke. Naši glasovi ne stare kao ni pjesme. One će ostati i poslije nas.

Kako Vam je palo razdoblje karantene?
Ne mogu reći da mi je palo tako teško da idem lupati glavom od zid. To vrijeme iskoristila sam za rad u đardinu. Imala sam stotinu i jedan posao s kojim sam zaokupila svoju pažnju. Imala sam bezbroj koncerata u planu, ali ne smijemo biti egoisti. Cijeli svijet je u istom problemu. Živim grickajući ono što sam zaradila prije epidemije. I to će proći. Opet će biti sunca.

Kad ćete nam doći u Grad?
Ja sad nemam gdje pjevati u Gradu. Sad, kako sam rekla, koronavirus pjeva. Međutim, mogu najaviti da ću doći u prosincu. Dan uoči mog rođendana trebala mi je biti uručena nagrada Dubrovačkog vjesnika za najuspješniju promotoricu Dubrovnika. Mislim da je to zasluženo jer sam o njemu govorila svugdje gdje sam stigla. Tako je u jednom francuskom časopisu izašao članak o meni s naslovom ‘La chanteuse de Dubrovnik’. Ako to nije odzvonilo, ne znam što jest. Za ostalo ćemo se dogovarati s Bogom i koronavirusom.

Foto: Boris Štajduhar

Iz tiskanog izdanja DuLista od 7. listopada 2020.

Pročitajte još

U četvrtak 1A i 1B voze kao svakog radnog dana

Dulist

KOLIKO SE OD GRADNJE SLIJEVA U GRADSKI PRORAČUN? Komunalni doprinos lani ‘jači’ nego 2019.

Andrea Falkoni Račić

Za četvrtak za dubrovačko područje upaljen narančasti alarm

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija