U nijednom dječjem vrtiću i osnovnoj školi u gradu Dubrovniku nema logopeda za rad s disleksičnom djecom. Porazna je to činjenica s kojom se svakodnevno suočavaju roditelji djece s poremećajem u učenju, koji se prvenstveno očituje kod pisanja, ali i čitanja i sricanja.
Da je situacija doista alarmantna, potvrđuje nam i profesorica Slavica Ban, koja u suradnji s profesoricama Marijom Hrtica i Sandrom Raguž djeluje u sklopu Jedinice za poremećaje razvojne dobi Opće bolnice Dubrovnik. One su jedine tri logopedice u čitavoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji koje rade s disleksičnom djecom i ne mogu zadovoljiti sve potrebe koje ta djeca zahtijevaju.
DJECA TRPE POSLJEDICE
– Gradu drastično nedostaju logopedi. Trenutno na fakultetima studiraju četiri buduća logopeda iz Dubrovnika, ali nema garancije da će se svi vratiti kući. Dapače, u pravilu ostaju raditi u Zagrebu – kaže profesorica Ban, kojoj najteže pada činjenica da zbog prenatrpanog rasporeda tri logopedice ne mogu raditi sa svom djecom koje muči poremećaj disleksije.
Budući je potrebno prethodno se naručiti, zbog pretrpanog rasporeda (jer logopedice primaju pacijente od 0 do 80 godina) djeca im obično dođu tek u ljeto, na kraju školske godine, kad su u školi već poprilično zaostali i zbog disleksije trpe posljedice.
– Liječimo posljedice umjesto da smo odmah intervenirali. A što je najgore, djeca prihvaćaju situaciju u kojoj ih druga djeca nazivaju svakakvim imenima. Djecu treba pratiti još od drugog mjeseca života – ističe profesorica Ban i dodaje kako je u velikom broju slučajeva riječ o natprosječno inteligentnoj djeci, pa se događa da učiteljice i odgajateljice koje uspiju prepoznati poremećaj disleksije same zovu za savjet.
– Moramo zadovoljiti sve potrebe djeteta. Zar ćemo dozvoliti da ih ne odgojimo kao sretne i zadovoljne ljude? – pita se profesorica Ban te ukazuje na bit problema.
– Za sve je kriv taj nesretni Pravilnik, prema kojem škole za svoj stručni kadar imaju pravo izabrati između defektologa i logopeda, a u Dubrovniku su se sve škole odlučile za defektologa – ističe Ban.
Ako se u školama pokaže potreba za logopedom, onda defektolozi usput rade i taj posao, premda za to treba biti posebno obrazovan.
– Nedopustivo je da škole, a posebno dječji vrtići u Dubrovniku nemaju logopeda. Najviše štedimo na djeci. Dosta više s tim! Ako je osnovno obrazovanje obvezno, onda neka omoguće kompletnu stručnu službu – ogorčena je profesorica Ban.
OD 5 DO 10 POSTO DJECE
A prema tom „nesretnom“ Pravilniku o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju, pod pojmom poremećaja govorno-glasovne komunikacije (glas, govor, jezik, čitanje, pisanje) smatraju se oni poremećaji kod kojih je „zbog ireparabilnih organskih i funkcionalnih promjena u centralnom i perifernom neuromuskularnom sustavu, komunikacija govorom otežana ili ne postoji, pa je stoga potrebno osigurati primjerene uvjete za osposobljavanje i zaštitu“. Specifične teškoće u učenju su smetnje u području čitanja (disleksija, aleksija), pisanja (disgrafija, agrafija) i računanja (diskalkulija, akalkulija).
Stanislava Leljak-Turžinski iz Hrvatske udruge za disleksiju ističe kako po najnovijim podacima od 5 do 10 posto djece ima disleksiju.
– Nacionalni centar ima evidenciju o djeci s disleksijom koja su obavila pregled i dobila rješenje za individualiziran pristup u nastavi u osnovnoj školi. U zadnje vrijeme se počelo informirati populaciju da je logopedu moguće uočiti dijete koje će imati disleksiju već u vrtiću. Odgajatelji nisu upoznati kako raditi s tom djecom jer se u Učiteljskoj akademiji malo o tome uči.
Opet ovisi o samom čovjeku koliko je zainteresiran da se educira i čita o tome problemu. Naša udruga imala je projekt i obuhvatila vrtiće Grada Zagreba, ali nismo bili pozvani izvan Zagreba – ističe Leljak-Teržinski te dodaje kako se roditelji sve više javljaju zbog trauma koje njihova djeca proživljavaju u školi.
– Svaki dan nas zovu roditelji, tuže se na nerazumijevanje učitelja koji dislektičnu djecu ispituju pismeno, što je toj djeci jako teško, a sve pod izlikom da ih je previše u razredu – govori Leljak-Teržinski, spominjući kako je disleksičnoj djeci pri upisu u srednje škole upisni prag snižen za 15% te kako imaju određene povlastice na maturi.
NIJE BILO INTERESA?!
Iz Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo saznali smo kako Grad Dubrovnik vodi evidenciju djece s teškoćama u razvoju koja su uključena u dječje vrtiće i koja pohađaju osnovnu školu. Prema njihovim podacima, u Dječjim vrtićima Dubrovnik evidentirano je petero djece s poremećajima glasovno govorne jezične komunikacije, a u osnovnim školama Grada Dubrovnika evidentirano je 50 takve djece.
– Kod obrazovanja djece s teškoćama u razvoju u potpunosti se poštuju odredbe Pravilnika o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju sukladno kojem se ostvaruje pravo na primjereni oblik odgoja i obrazovanja prema rješenju kojeg donosi Ured državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
Odgajateljice u dječjim vrtićima i učitelji u školama u okviru svog stručnog usavršavanja stječu i dodatna znanja o odgoju i obrazovanju djece s teškoćama u razvoju – ističu iz Upravnog odjela za obrazovanje, dodajući kako dosad nisu imali zahtjev za asistentom u nastavi za djecu koja imaju poteškoća s disleksijom.
Ipak, sve navedeno ne opravdava situaciju u dubrovačkim vrtićima i školama. Gotovo je nevjerojatno da se poremećaj koji kod djece postaje sve češća pojava ne tretira na način koji će svoj disleksičnoj djeci osigurati normalan i nesmetan razvoj i obrazovanje.
Pravi zaključak ove tužne dubrovačke priče o nebrizi za djecu s posebnim potrebama dala je Gordana Kasumović, osnivačica prve udruge za dislektičnu djecu u Dubrovniku, „Disleksija kao dar“. Ona nam je kazala kako je od 50 roditelja na početku rada udruge 2003. godine uskoro broj spao na pet roditelja.
– Na žalost, udruga ne djeluje već sedam godina. Jednostavno nije bilo interesa među roditeljima, pa je udruga ugašena – kazala je Kasumović, dodavši kako će sredstva koja je udruga godinama skupljala darovati udruzi paraplegičara.