Nije bilo potrebno „kao pticu“ odvesti nas ove subote, po tradiciji zadnje u svibnju, u malo skriveno mjesto Trnovica uz samu granicu Primorja i Hercegovine, „gdje se kamen u kamenu rađa“ na 17. po redu Likovnu koloniju, koja je svih tih godina ne samo okupljalište slikara. već i mnogih drugih koji tu dolaze za veseliti se, družiti i provesti jedan ugodan dan sa prijateljima i predragim srdačno gostoljubivim domaćinima, stanovnicima ovog prelijepog malog mjesta u kojem povijest i tradicija još uvijek žive.
Mnogo je likovnih kolonija, događaju se na sve strane naših bližih i daljih krajeva, sve su vesele i pune radosti, ali i nakon svih ovih godina, Likovna kolonija u maloj Trnovici poseban je događaj, na kojem se okupi puno dragih i veselih ljudi, te je na svoj način dolazak bar na kratko, na koji sat, ako već ne i na cijeli dan, postalo tradicijom koja je mora i želi održavati. Ako ništa drugo „za dušu odmorit’!“
Preko 40 umjetnika pristiglih iz mnogih gradova i krajeva crtalo je svoje slike na sve strane Trnovice, pored močvare uz kreket žaba, u hladu duba, ispod volta starih kuća, oko stare crkvice i gdje sve ne. Među njima kao i svih ovih godina, naravno bila je i vesela družina iz Josipovca, skrivena ispod dva suncobrana na svom starom mjestu. Sve ih je stalno kao pravi domaćin obilazio i pazio na svaki detalj, kao toranj visok, uvijek nasmijan i veseo, vječno u letu oko svih, jedan od domaćina i organizatora Srećko Jarak. Tu je oko svih stalno bio i na izgled ozbiljan, ali vječno ispod sijedih brka nasmijan i veseo znani nam i dragi nam gospar Mato Jerinić, književnik, novinar, autor prelijepe pjesme o ptici i Trnovici, te pokretač ideje dovođenja umjetnika u svoje rodno selo. Nevenka Grošeta u prelijepoj primorskoj nošnji brinula je da svugdje bude veselo i ugodno, a Pero Grošeta kao šef „logistike“ u koju je zapravo uključena cijela Trnovica i svi njeni mještani, pazio je da nikome ništa ne fali. Ni ića, ni pića, ni osmijeha i pjesme.
I nikome tko je i ove subote, 17 – ti put po redu, navratio do Trnovice nikome ništa nije falilo, od smijeha, glazbe koju je miksao i vodio Vjeverica, pjesme uz Tota Rilovića na gitari, slikara znanih i malo manje znanih, koji su tek pogledom pronalazili motivaciju za svoje slike, Ljuba Grošeta i njegova mirnog lijepog konja, koji je bio atrakcija svima, a najviše djeci, do mnogih novinara koji rado ovdje navrate. Uz sve njih, poseban gost na svoj način bio je znani gospar Grada Tomislav Šuljak, povjesničar umjetnosti i vrhunski poznavatelj umjetničkog dijela, te su mnogi tražili i njegov savjet kako nacrtati dobru sliku.
Treba znati kako ova Kolonija ima i važno i pohvalno humanitarno obilježje, slike sudionika se prodaju po vrlo povoljnim cijenama , a od prikupljenih sredstava obnavlja se stara mjesna škola, središnje mjesto događanja, a mnoge slike se i poklone tamo gdje je potrebno, kao na primjer i redovno dubrovačkoj bolnici i njenim odjelima.
Tradicija kaže kako se treba posjetiti, obavezno navratiti i počastiti domaćim delicijama, kuća obitelji Milković, znanog nam Pere zvanog Limunada, jednog od pokretača ove Likovne kolonije. U njegovoj rodnoj kući okupi se mnogo sudionika i gostiju, dočekati će vas cijela obitelj predvođena Perovim bratom Nikolom, a u hladu dvorišta mogu se vidjeti Perova nedovršena dijela u kamenu. I Perova bista, koju je davno učinio Konavljanin Luko Capor.
Vrhunac je naravno ovog lijepog dana bio nastup Primorskih svatova predvođenim Perom Moretićem, njihov „Linđo“ i balanje uz lijericu mnogih sudionika, čime se i zatvorila ova 17 – ta po redu Likovna kolonija, uz poziv na iduću, opet zadnje subote u svibnju, 18 – tu čime ovaj veliki događaj postaje i „punoljetan“ uz čestitke na svim dosadašnjim.