Podijelit ću sa vama jednu priču koju je nedavno podijelila samnom Marija Jović – zapisao je u grupi ‘Ante Jović <3’ ove subote naš sugrađanin, nesebični humanitarac Vlaho Aničić koji je obitelji Jović, a posebno malom Anti, uz brojne naše sugrađane pružio veliku, ljudsku pomoć.
Priča je ovo o dva velika čovjeka – Anti i Oliveru, te njihovom susretu kojeg je Vlaho emotivno prenio na ‘virtualni papir’. Pročitajte!
Vela Luka je bila mjesto u kojem se rodio čovjek koji je svojom pjesmom mogao rastopiti stijenu. Svojim interpretacijama iz duše, pokazao je kakvu dušu je imao. U tome se ona zrcalila. No to nije činio samo svojim pjesmama nego i svojim djelovanjem.
Vela Luka je bila i mjesto gdje je 2013. godine u „Kalosu“ duže vrijeme boravio Ante Jović sa obitelji, na još jednoj u nizu rehabilitacija. Majka bi ga u kolicima vozila kroz mjesto u šetnju svakodnevno. Brojni ljudi su ih primjećivali, nazvali bi u prolazu dobar dan i svatko bi išao za svojim poslom i svojom svakodnevicom. I boljom i gorom.
Ipak, jedna ih je osoba sa strane svakodnevno promatrala sa zanimanjem. Jednog dana tijekom uobičajene šetnje, majku i dječaka zaustavio je Oliver Dragojević. Pitao ih je tko su oni, odakle su i pozvao ih je na piće u obližnji lokal. Vidjevši Olivera, Ante je od velikog uzbuđenja odmah počeo plakati. Majka je počela pričati. Ispričali su međusobno jedno drugome dijelove svojih života. Upoznali su se bili tek, ali kao da su se znali oduvijek.
Bez da ga je išta pitala, Oliver je izrazio želju doći u Dubrovnik i pjevati na humanitarnom koncertu, te se ponudio i kao organizator. Pjevati sam ili sa kolegama, svejedno, samo da može pomoći. Marija se puno zahvalila i rekla da trenutno nije potrebno jer imaju dovoljno novaca prikupljenih na humanitarnoj akciji.
Kasnije je kontakt nastavljen preko gospara Marka Marelića, Oliverovog prijatelja i dobrotvora koji je preko svojih prijatelja u Australiji u više navrata sakupio veće količine novaca za Antino liječenje i rehabilitaciju. Iako čovjek u poodmakloj dobi, to nije pokolebalo njegovu volju i želju, doći ovamo i više puta besplatno Anti pružiti terapijske masaže. Generacijski vrlo vrlo daleko, ali dušama vrlo, vrlo blizu.
Preko gospara Marelića, Oliver se krajem prošle godine raspitivao za dječaka i obitelj i rekao mu da ih pita hoće li što organizirati, jer on još može pjevati. Tada je već znao za svoju dijagnozu i započeo sa tretmanima. Misliti na druge, onda kada bi možda trebao najviše misliti na sebe. Možda.
Budući su naši sugrađani svojim velikodušnim odazivom prikupili dostatno novca za to vremensko razdoblje u više humanitarnih akcija, kojim su mogle biti financirane i operacije i pomagala i rehabilitacije, obitelj se opet puno zahvalila.
Obitelj uvijek govori da ima još potrebitih, potrebitijih i od njih, te ako se bude moglo da se organizira humanitarni koncert za sve one kojima je pomoć potrebna, kako bi što više ljudi moglo pomoći svojoj djeci i koliko je moguće osposobili ih za samostalan život. Naši ljudi bi se nedvojbeno odazvali kao i uvijek do sada.
Nadam se da će se nekakav sličan projekt i dogoditi u skorijoj budućnosti. Mogu reći da postoje ljudi koji su spremni nesebično sudjelovati u organizaciji. Drago mi je da sam ih upoznao.
Ako bude bit će bez Olivera, no on će biti sa nama u našim mislima i našim srcima. Ne samo tada, nego zauvijek. Bio je dio naše duše, bio je naš ponos. Rijetki se nisu pronašli u nekoj od njegovih pjesama. Koju god glazbu ljudi voljeli, oko njega su svi bili suglasni da je bio najveći od svih. Jedinstven. Neponovljiv. Duše su besmrtne. Neke od njih ostave neizbrisiv trag u beskraju, trag ljubavi.