Kultura

EMERITUS LJILJANA MARKS Kolenda je tu među nama, živa do danas!

Prošlost nas poučava za suvremena istraživanja. Ne treba biti okrenut prošlosti, ali prošla nam istraživanja nude neke recepte, modele, smjerokaze… Zapravo, putokaze – započela je priču emeritus Ljiljana Marks, profesorica sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ona je proteklog tjedna gostovala u Dubrovniku na promociji kolende, točnije na skupu o kolendi održanom u povodu njezina uvrštavanja na popis kulturne nematerijalne baštine. Kolenda je pravi pokazatelj, naglasila je Marks, koliko je tradicija duboko utkana u suvremeni dubrovački život.

—Koliko je kolenda neodvojiva od suvremenog života, odnosno koliko kolenda kao pjesma, kao cijeli izvedbeni čin je utkana u dubrovačku topografiju? Bez Grada, bez ulica, nema dubrovačke kolende i obratno. Ni ulice ne žive u božićno doba bez kolende. Sve je to skupa povezano – ističe u razgovoru za naš tjednik.

Činjenica je kako se kolenda s vremenom ipak mijenjala?
Kolenda se uvijek mijenja, jer se sve s vremenom mijenja i ona mora biti odraz svoga vremena. Inače je novi naraštaji nikada neće prihvatiti. Dakle treba im pustiti te manje izmjene. Ima istraživača i općenito ljudi koji se bune da je nekada bilo drukčije – jest, ali i mi smo bili drukčiji. I mi se s vremenom mijenjamo. Ljudi uzimaju za tradicijuono što im odgovara i to se prenosi. Prenosi se ono što odgovara senzibilitetu, ili ono što ljudi pamte kao vrijedno prenošenja pamćenja, i daljnje nadograđivanje. Na svu sreću kultura je dinamična, na je vižljasta, nju je nemoguće ukalupiti.

Je li svrstavanje na listu nematerijalne baštine, primjerice kolende, kraj njenog istraživanja ili poziv ipolog za još većim angažmanom?
To je sjajan motiv. Međutim, Dubrovnik, cijeli prostor bivše Dubrovačke Republike je nevjerojatno područje kojeje nemoguće istražiti do kraja. Ima jako puno starih zapisa, velikih zbirki koje nisu objavljene i čuvaju se još uvijek u rukopisima. Bilo bi ih lijepo objaviti. Na koncu i sama, kad sam u Dubrovniku, uvijek svratim do Arhiva. U dubrovačkom Arhivu se nalazi puno vrijednih dokumenata, u koje kada uronite, uranjate na Mediteran kao što bi Grobel rekao, no ono nikada neće biti do krajaistraženo područje, što je sjajno s jedne strane.
Tu dolazimo i do trenutka za objavom nekih materijala kako ne bi propadali od zaborava, no kod kolende je drukčije. Kolenda je živa! Neke stvari koje vučemo iz 13., 14., 15. stoljeća, one nisu žive i objavljujemo ih jer su postojale, ali kolenda je tu među nama, živa do dana današnjega. I zato kad govorimo o kolendi treba biti jako pažljiv, posebice nakon njenog upisa na popis nematerijalne baštine.

Zbog čega?
Da se ne bi upisom okamenila, da ne bismo pomislili da je dobra jedna jedina kolenda, ona koja je upisana i ona za koju su parametri određeni kakva ona mora biti. Ona jest jedna od zaustavljenih u vremenu, ali je to jedna točka u vremenu, i nju treba pustiti da dalje živi svoj život. Kolenda je prpošna, vesela i radosna, ona može biti ironična, podrugljiva. Ona je dar, veselje, radost Božića, radost očekivanja, darivanja. Ona skriva cijeli svijet svoj skriveni koji se očituje u nekom trenutku u samo toj pjesmi pod prozorom ili neku drukčiju. Treba je pustiti da živi, naime Dubrovnik ima sreću što ima kao što sam rekla ne samo arhive, nego ima tu građu i zapise iz kojih možemo čitati. Mnogi hrvatski krajevi nemaju zaprav o sačuvane zapise i zbog toga se svi u Dubrovnik vrlo rado vraćamo, kopamo po tome ne bismo li otkrili ne prošlost, nego budućnost istraživanja.

Sigurno imate uvid po pitanju istraživanja kulturne baštine u ostatku Hrvatske. U Dubrovniku se dosta i dobro radi, a u ostalim krajevima?
U zadnje vrijeme cvatu terenska istraživanja, ona su vrlo često amaterska. Ne mislim tu ništa ružno reći, ali je malo stručnjaka koji se time bave. Građa se zapisuje, istražuje se jer je i to postala moda. Svako manje mjesto hoće napraviti neku svoju monografiju i to je sve skupa vrijedno jer tako možemo dobiti kaleidoskopsku sliku Hrvatske i čitavog prostora, s jedne strane. S druge strane humanistička istraživanja su u zadnje vrijeme dosta loše financirana. Istraživači se više bave konkretnim projektima, ciljanim projektima, a temeljna istraživanja koja su zapravo uvijek bila temelj nacionalne znanosti dakle humanističke znanosti, folkologije, etnologije, književnosti u krajnjoj liniji nisu zanemarena namjerno, nego zbog toga što više nisu u fokusu ni Ministarstva znanosti, ni nekih drugih institucija o kojima ovisi izravno financiranje. Čini mi se da su financiranja temeljnih istraživanja jako slaba, projekti prolaze, ali projekti su zapravo ciljana istraživanja.
Istraživača ima i nema istodobno, trebalo bi zapravo više raditi na tome, osnažiti humanistiku, ali to ovoga trenutka isto nije u modi.

Može li se pronaći razlog takvom stanju u tome što institucije projektima žele postići samoodrživost i onda zapravo guše ono osnovno?
Slažem se. Guše jer brojne institucije i fakulteti svi oni preživljavaju na hladnom pogonu i na istraživanjima koje mogu raditi, koja su plaćena, a temeljnasu potpuno u drugom ili trećem planu.

Jesmo li mi danas u problemu što nam je više manje sve viralno, od zapisa, dokumenata, fotografija… Sve je u ‘oblaku’, a rijetko što na papiru. Čini li Vam se da će to, jednom, uskoro, u budućnosti stvoriti problem, jer možda za nama neće ostati traga?
Pogotovo iz mog vremena, meni se čini da iz ovog našeg vremena neće ostati ništa. Ni fotografije više danas nemamo, a ako elektronika u nekom trenutku nestane neće biti ništa, naše vrijeme neće imati dokumenata, ali je možda to isto gledanje iz prošlosti. Stvarno mislim da je nova generacija – drukčija generacija, ali da će oni preživjeti u stvarnom svijetu, a to je njihov svijet. Kako? To ne znam, ali vjerujem da će oni naći način kako zaštititi građu, jer ne mogu reći da oni ne vole stvari, ali oni cijeli svijet doživljavaju na drukčiji način, imaju pravo na svoj doživljaj našega svijeta i svoju interpretaciju. Oni moraju graditi svoj svijet, kako ne znam, što će ti mediji donijeti. Meni se čini da bez knjige i bez zapisa zapravo nema života. Ipak, vjerujem u sve te mlade, u generacije koje dolaze. Vjerujem da će se oni snaći, ali to nas isto uči prošlost. Gledajte, ljudi su u 19. stoljeću napravili silne knjige pišući rukom bez pisaće mašine, danas nam se to čini suludo.
Dakle priča se mijenja, vjerojatno stare generacije nikada ne vjeruju mlađima, postoji sukob koji je neizbježan. Pokušavam vjerovati da nijedna buduća generacija nije izgubljena. Možda sam optimistična… Vjerujem, jer je to njihov svijet, mi ostavljamo svijet u kojem oni moraju živjeti, i ne vjerujem da će u nekom trenutku potpuno zaboraviti od kuda dolaze i što će biti važno.
Neke točke u životu od djetinjstva, da se sada prebacimo na ove životne stvari, vam postaju važnije s vremenom, ne kada ste u toj dobi nego kasnije. I oni će zapravo s odrastanjem i životnim iskustvima vidjeti stvari koje su važne i sačuvat će ih. Kultura sjećanja, memorije, memorabilija će vazda postojati, na koncu sve što je do nas došlo iz bivših vremena je zapravo to.

Osim u slučaju da sustav interneta i svega onoga što dolazi s njim i modernim tehnologijama u potpunosti nestane, pa tako i tone zapisa koje ostavljamo svakodnevno na ‘oblacima’…
Živjeli smo bez interneta, možda ćemo opet, nadajmo se da nećemo.

Pročitajte još

Klasik ‘Ana Karenjina’ večeras na Velikoj Sceni!

Dulist

FOTO Susret riječi sa Slavicom Stojan i Vesnom Čelebić

Dulist

[FOTO] Predstavljen program 74. Igara, očekuju nas četiri dramske premijere

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija