Za početak, bez riječi sam. To je ukratko. S puno riječi bi to bilo ovako – definitivno nisam očekivao ikakvu nominaciju, a kamoli u kategoriji najboljeg albuma jazz glazbe i to za moj solistički autorski album prvijenac. Kako je došlo do toga iskreno ne znam – sreća, vradžbine ili nešto treće – ali sama nominacija je već veliko priznanje. Biti u istoj kategoriji kao svi ti glazbenici koje sam dugo slušao, i još uvijek ih slušam, tražeći inspiraciju je iznimna čast. Mogu reći da sam iznimno zadovoljan i ponosan na to kako god prođe dodjela – priča nam Petar Ćulibrk, mag.art, mladi jazz pijanist čiji je album, debitantski ‘Old School’, nominiran za Porina. Petar je naš ovotjedni Dubrovčanin izvan Grada.
Prije Zagreba, GOŠK-ov stadion i puno, puno sviranja klavira…
– Rođen sam kao vrlo mlad na Medarevu, i svojih prvih 18 godina se nisam pomaknuo daleko, samo se spustio do GOŠK-ovog stadiona. Ja bih rekao da sam bio mirno dijete. Mislim da bi i roditelji isto rekli, ali možda takve stvari treba pitati susjede…Njima je bilo jako drago kad sam oko 1995. počeo svirati klavir (veliki pozdrav gospođi Mariji sa šestog kata koja je bila ravno ispod nastajanja ove Porin nominacije). Lapadska osnovna škola mi je moram priznati malo u magli, više se sjećam druženja s prijateljima nego same nastave. Neka od tih prijateljstava su i danas u pogonu. Znam samo da sam bio štreber koji je morao sve uvijek napraviti, naučiti, doći u školu 20 minuta ranije iako je živio 3 minute dalje pješice… Ono što me obilježilo je definitivno Glazbena škola Luke Sorkočevića – ili UŠLS kasnije kad sam krenuo tamo u srednju – i to iskustvo i ta prijateljstva su stvarno zauvijek. Prošle jeseni sam bio u Dubrovniku i prvi put odveo ženu da vidi školu – morao sam – takvo zdanje se isplati vidjeti, a i uvijek je emotivno proći kroz te hodnike pa čak i zasvirati na klavirima na kojima me nekoć jako bila trema pred publikom. Sad me isto trema, samo na drugim klavirima i pred drugom publikom – ističe nam Petar.
Puno je mogućnosti
Naš uspješni jazz glazbenik, jedan od ponajboljih u Hrvatskoj, je 2005. otišao u naš glavni grad. Razlog je studij kompozicije s teorijom.
– Famozna izmišljotina za samo dvije generacije studenata, ali eto, posebni smo! Završio sam ga 2011., pet godina studija plus malo apsolviranja da se osjećam kao pravi student! Moram reći da sam se pronašao u Zagrebu – puno je mogućnosti, kako poslovnih tako i privatnih. Uostalom, da sam se vratio u Dubrovnik ne bih nikad upoznao svoju ženu (Jelena, ako čitaš ovo, skupi kruh na putu doma pliz). Zagreb se u ovih mojih 18 godina tu dosta promijenio, pogotovo gastro scena. Spominjem to jer mi je hrana u top tri stvari koje su mi bitne u životu. Ali ima svakakvih sadržaja – kazališta, kina, radionice, plesnjaci – za Jelenu, jel’, ples i ja nismo čak ni na VI nego na USTEDES! – restorani, koncerti, sve je na dohvat ruke – ističe nam dalje naš simpatični sugovornik. A Dubrovnik? Uvijek ga, ističe, voli posjetiti i uvijek će biti njegov grad, no nije, dodaje, siguran da bi se vratio živjeti tu. Čak i u ‘penziji’, ističe.
– Teško je uopće razmišljati o tome. Trenutno mi je bitno biti u Zagrebu i zbog svirki i ljudi s kojima surađujem. Živio sam u Nizozemskoj godinu dana, malo iskusio i taj zapadnoeuropski život, vratio se u Zagreb silom prilika i moram priznati da je u tom razdoblju života i mentalnom stanju to bio najbolji potez jer je otad sve u uzlaznoj putanji. Našao posao bliže doma (nekoć preko 2 sata autobusom do Petrinje, sad 25 min autom do Dugog Sela), snimio album koji je eto nominiran za Porina i u pandemijskoj 2020. upoznao Jelenu (mislim da mi je odlazak na taj palačinka party kod Zvjezdana Ružića bio najbolji potez ikad). Vjenčali smo se 2022. i sad uživamo u izlascima (uglavnom hrana i koncerti), filmovima, serijama, druženjima s prijateljima, društvenim igrama…Sad vam je možda malo jasnije zašto volim Zagreb (smijeh) – Reći će nam za kraj naš Dubrovčanin izvan Grada, Petar Ćulibrk.