[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Mara Margaretić: Radim u kafiću, treniram, pjevušim. I njegujem naš običaj ispijanja kave

DUBROVČANI IZVAN GRADA Iz tjedna u tjedan donosimo priče i razgovore s našim sugrađanima koji su poslom, iz ljubavi ili zbog znatiželje, privremeno, a neki malo stalnije, odlučili Dubrovnik zamijeniti drugim gradom ili državom. Oni poznati, a i nešto manje poznati široj javnosti, naći će se u našoj rubrici i podijeliti svoj životni put.

Rođena sam u Dubrovniku i oduvijek sam na istoj adresi, Ilijina glavica. Od kako znam za sebe pjevam! Mama kaže da sam kao mala stalno nešto pjevušila. Tako da mogu reći da je glazba uvijek uz mene. Roditelji su me uvijek poticali da se bavim glazbom. U osnovnu školu išla sam u Gruž gdje sam pohađala zbor u kojemu sam imala priliku solirati u nekim dijelovima naše izvedbe. Tu se rodila ideja da upišem glazbenu školu za solo pjevanje – priča nam Mara Margaretić, prekrasna djevojka koja se bavi ‘dijametralno suprotnim’ aktivnostima u životu… Pričat će nam o svom putu u rubrici ‘Dubrovčani izvan Grada’.

— Nakon osnovne škole upisala sam Ekonomsku školu te paralelno pohađala i srednju Muzičku školu. Bilo je teško, moram priznati, viđati kako moji vršnjaci nakon škole imaju slobodno vrijeme, a ja moram trčati na predavanja u drugu školu. Ali vjerujem da sve to ima svoje jer odlazak u dvije škole me je naučio puno toga, na primjer disciplini i organiziranosti ponajprije. Trebalo je naći vremena i za sebe i za najmilije, za hobije i naravno za odrađivanje školskih obaveza. Profesori u obje škole su bili jako susretljivi te se dalo sve odraditi bez ikakvih problema – naglasit će nam vrijedna djevojka. Nakon srednje škole, ističe dalje, htjela je nastaviti školovati svoj glas – i život je doveo u Osijek.

Četvrta godina Akademije
—Tu sam upisala akademiju te sam sada već na četvrtoj godini Akademije za solo pjevanje. Isprva mi je bilo jako teško priviknuti se na Osijek, ali sada sam ga i zavoljela. Pronašla sam se u nekim sasvim novim vodama koje mi ispunjavaju slobodno vrijeme – otkrit će nam i jednu, nazovimo je neuobičajenom aktivnošću, za djevojke. Ipak, oduševljena je.

—Kada sam bila u Dubrovniku išla sam na treninge kao hobi, radi sebe, te sam tu naviku nekako prebacila i u Osijek. Sasvim slučajno otkrila sam da postoji dizački klub u Osijeku te sam iz zezancije to natuknula svom Teu, mladiću. On me je nekako potaknuo da se isprobam u tome i rekao mi da nemam što izgubiti ako probam. Na njegov nagovor pošla sam na prvi trening u strahu što će me tamo dočekati – saznajemo dalje od Mare. Zašto se čuda događaju, pojasnit će u nastavku.

Ljudi iz Dubrovnika se uvijek začude
—S obzirom da sam sada već u klubu godinu dana, mogu samo reći da me sport oduševio i da sam ga baš zavoljela. Možda jedna od boljih stvari koja mi se dogodila od kako sam stigla u Osijek. Ekipa me je odlično prihvatila te je cijela okolina u kojoj treniram jako motivirajuća i baš me napuni energijom. Vjerujte mi, nikada nisam sebe zamišljala ni približno u ovom sportu ali evo, čuda se događaju! – ističe.

—Olimpijsko dizanje utega je, mogu reći, atraktivan sport. Ljudi iz Dubrovnika se uvijek začude kada čuju što treniram jer je to sport kojeg se, rekla bi, viđa samo na društvenim mrežama. To je problem nas Dubrovčana jer dolazimo iz male sredine. Rijetko se viđa nešto što je možda za naše standarde ‘izlazak iz okvira’. Tek kada dođeš u veći grad kao što su na primjer Osijek ili Zagreb vidiš što nama sve zapravo fali – u nešto će oštrijem tonu dalje Mara. Ono što svakako nije očekivala je da je trener Božo doveo i do državnog natjecanja.

—Mogu vam reći da mi je to bio šok te da nisam očekivala, ali mi je drago da sam dobila tu priliku koja vrijedi za života. Strah, adrenalin i uzbuđenje u jednom, da dokažeš sebi i ljudima koji vjeruju u tebe da možeš. Prvi puta na natjecanju uspjela sam odraditi svih šest uspješnih pokušaja i iznenadila samu sebe. Nadam se da je to za mene samo novi početak još jedne lijepe priče – naglašava nam.

Stvarno mi je lijepo u Osijeku, ali…
— Zašto Osijek? Iskreno, ovdje sam uspjela upasti akademiju. Nisam imala previše izbora, ali ni ne žalim. Vjerujem da sam tu s razlogom i uspjela upisati. Da nisam tu upisala akademiju, ne bih prošla većinu ovoga, ne bih upoznala sve ove ljude, prijatelje… Dok sam u Osijeku pokušam se što više zaokupiti da mi prođe vrijeme što brže do sljedećeg dolaska doma, u Dubrovnik. Kada nemam faks onda radim u kafiću, treniram, malo pjevušim i njegujem naš dubrovački običaj ispijanja kafe naravno. Stvarno mi je lijepo, ali naravno da se ne može usporediti s našim Gradom. Tu sam ipak odrasla, cijeli život mi je dole, moja obitelj, prijatelji… Moram priznati da se jedva čekam i vratiti. Osijek i Dubrovnik se jako razlikuju. Osijek je veći, mentalitet ljudi je drugačiji, a preko zime zna biti puno hladnije nego kod nas. Svakako, i Osijek i Dubrovnik su posebni na svoj način, ali znate kako se kaže ‘doma je doma’ – iskrena je Mara. Ljubiteljica je putovanja i kada ne traje faks, u slobodno vrijeme, često negdje ode, kaže, ‘makar dva dana’!

Putovanje kao odmor za dušu
—Volim se maknuti iz sredine i upoznavati razne nove kulture, vidjeti kako drugi ljudi žive svoje živote, kako njeguju svoju kulturu i slično. To me uvijek napuni baterijama. S obzirom da i momak i ja radimo cijelo ljeto, priuštimo si na kraju ljeta, prije nego meni faks krene, kratko putovanje. To mi je odmor za dušu, uvijek. Najviše volimo putovati u neke zemlje koje nisu previše turističke – napomenut će nam. A otkud toliko enegije, kreativnosti, ritma…? Ma i to će nam otkriti za kraj!
—Sestra je umjetnica, crta, i ima svoj brand Sinjorine. Mama zna lijepo i zapjevati, a bome i crtati. Jako je kreativna. A tata jako voli glazbu, zna i on s vremena na vrijeme pustit neki lijepi ton – ne biste vjerovali. Tako da sam svoj talenat dobila od oboje po malo – zaključuje naša talentirana Dubrovkinja u Osijeku, Mara Margaretić.