[DUBROVČANI IZVAN GRADA] FRANO KAKARIGI Naš priznati kontrabasist u Granadi

Kakva je sreća, a i osobita zanimljivost, Dubrovčanina izvan Grada ugostiti u čak dvije rubrike našeg tjednika – isti tjedan! Frano Kakarigi, naš priznati kontrabasist, ugostio je svjetski poznatu pijanisticu Ivanu Mariju Vidović u svojoj Granadi – o čemu možete više čitati na stranicama rubrike Kultura – a baš taj koncert bio je povod za ‘ulovit’ ga za – Dubrovčane izvan Grada… Pristao je rado jer, dvostruko podcrtava, Grad uvijek nosi u srcu. Ovo je njegova priča…
—Rodio sam se u (tadašnjoj) Lavčevićevoj ulici, u kući koja se nalazi na manje od sto metara od mora. Ne pamtim koje je aktualno ime te ulice, ali sjećam se da je to bila jedna od prvih kuća (ako ne i prva!) u cijeloj ulici, koja tada nije bila ni asfaltirana, to je bio put na uzbrdici. Postupno je počela gradnja drugih kuća, nama preko puta je bila zgrada Miramar, kasnije srušena da bi se sagradio tadašnji hotel Libertas, danas Rixos. Sada je to rezidencijalna četvrt načičkana kućama, a malo više, preko puta dumana Gospe od Milosrđa, cijela urbanizirana zona ispod Gorice Sv. Vlaha, koja se u to vrijeme, osim dumana, sastojala od borove šume, niskog raslinja, tu i tamo krša – prisjeća se onih prvih, dječjih sjećanja o djetinjstvu. Ta sjećanja brzo su se nadogradila onima vezanima uz reski, romantični zvuk kontrabasa.
—S 14 godina sam počeo sa studijem kontrabasa, odmah po završetku osmoljetke. Spomenut ću da sam kojih par godina prije počeo s violončelom, ali ta avantura je bila osuđena na propast. Ljubav prema glazbi je bila očigledna, odrastao sam u glazbenoj familiji – otac trombonist i također kontrabasist, majka flautistica, oboje članovi (tadašnjeg) Gradskog Orkestra. Slušao sam ih kako bi vježbali, pratio ih na koncerte, koji put i na probe. Glazba mi je bila duševna i duhovna hrana još od malih nogu. Školski dani u Muzičkoj (danas Umjetničkoj) školi ‘Luka Sorkočević’ je moment u mom životu čiji detalji su mi još danas u sjećanju – veže svoja dječja sjećanja na, evo, današnju karijeru. Ako se život s instrumentom može uopće nazvati ‘karijerom’.

Izbor za kontrabas
Pitamo ga je li istina da je kontrabas svojim zvukom najkompatibilniji ljudskom tijelu?
—Uvriježeno mišljenje je da je violončelo najkompatibilnije s ljudskim (muškim) glasom, ali bih se složio ako se to isto reklo za kontrabas. Zapravo, jedan bariton ili bas-bariton su sličniji kontrabasu nego čelu – dodaje zgodnu ‘crticu’.
—Izbor za kontrabas je bio uvjetovan s nekoliko strana: sa 14 godina više nisam imao idealnu dob da ponovno uzmem čelo ili bilo koji drugi instrument koji zahtijeva rani početak učenja, tako da su me moji roditelji, znajući ove detalje, ohrabrili da se upišem na kontrabas. I istovremeno, jedan od prijatelja mi je sugerirao da bih, učeći kontrabas, također ovladao basgitarom, što je bila mogućnost koja me oduševljavala. Tako da, ‘ruke na posao’! Moj prvi profesor je bio poljak Stanislav Lhotko, koji jenakon godinu dana ostavio školu, zamijenio ga je Pero Bošković, s kojim sam maturirao u školskoj godini 78./79. – ističe dalje. Put je nastavio u Muzičkoj Akademiji u Zagrebu 1979. godine, u Zagrebu, u klasi prof. Josipa Novosela, gdje je i diplomirao.
—S odličnim uspjehom, dopustite pohvalu – priča nam kroz veliki osmijeh. Bilo je to 1983. godine… —Budući da sam polučio niz nagrada još tijekom studija – 2. Nagrada na 15. Natjecanju mladih umjetnika Jugoslavije, Nagradu glazbene kritike ‘Darko Lukić’, nagradu zaklade ‘PopovićBukovinac’, nagradu 7 Sekretara SKOJa, nagradu Sveučilišta u Zagrebu, bio sam dobar kandidat za primanje stipendije za nastavak studija. Stipendiju mi je dodijelila francuska vlada za usavršavanje na pariškoj Ècole Normale de Musique u Parizu gdje sam radio sa profesorom Jean-François Jenny Clarke i privatno sa Jacques Cazauronom, prvim kontrabasistom Pariškog orkestra, odnosno L’Orchestre de Paris. To je bilo u godini 1984./85.; već tada sam bio stalni član, solo-kontrabasist Zagrebačke Filharmonije, koja mi je ljubazno izišla u susret dodijelivši mi neplaćeni dopust kako bih mogao nastaviti sa studijem u Parizu. U Filharmoniju sam se vratio na proljeće 1985., ali moj nemirni duh mi nije dao predaha i već u 1987. sam imao organiziranu stipendiju na The University of Michigan School of Music, gdje sam se usavršavao pod nadzorom eminentnog Stuarta Sankeya – tako skromno gospar Kakarigi priča o svojim uspjesima. Godine 1988., na proljeće, događa se jedna velika prekretnica.

Audicija za Tenerife
—Stigla mi je ponuda da odsviram audiciju za Simfonijski Orkestar Tenerife (Orquesta Sinfonica de Tenerife), koju sam položio i postao član tog orkestra. Na Tenerifama sam boravio do 1991., kad mi je bilo ponuđeno mjesto u Orkestru Granade – Orquesta Ciudad de Granada. Audiciju sam polozio u veljači i početkom ožujka sam već tražio stan u Granadi. Kao solokontrabas djelujem u Granadi sve do sada, sve u svemu 30 godina, budući da sam dvije sezone proveo kao solokontrabas u Operi u Barceloni i jednu sam se vratio na Tenerife, također kao solo-kontrabas. Te tri sezone mog izbivanja iz Granade su bile od 2014. do 2017., kad sam se definitivno vratio u Granadu, i, barem tako izgleda, gdje ću i ostati – dodaje ‘hrpu’ zanimljivosti naš Dubrovčanin izvan Grada.

Frano Kakarigi je (bio) i profesor i tutor…
—Kao profesor i pedagog sam djelovao cijelih 18 godina, na različitim školama i konzervatorijima u Španjolskoj, u Granadi i Murciji kao redovni profesor, a također kao privatni profesor i voditelj – nešto poput trenera, da upotrijebim taj sportski termin! – sekcije kontrabasa više omladinskih orkestara Španjolske i Portugala. Osjećaj je velikog unutrašnjeg obogaćenja, ali i i velike odgovornosti, zbog činjenice da ta mlada osoba stavlja svoju profesionalnu budućnost u moje ruke i na meni je osposobiti ju da u određenom trenutku bude u stanju odsvirati kvalitetan koncert, uspješnu audiciju, dobru snimku ili ostvariti plodonosnu pedagošku karijeru. Ali najjači dojam je bila spoznaja da su moji studenti, zapravo, moji najveći profesori – priča u jednom dahu. No, budući da je ovo ipak rubrika ‘Dubrovčani izvan Grada’, vraćamo se na – Dubrovnik. Bi li se vratio?

Da nije bilo Festivala Epidaurus…
—U Dubrovnik sam se redovito vraćao do 2005. godine. Između 2005. i 2019., nekako se namjestilo da sam bio spriječen posjetiti Grad, kad sam konačno 2019. primio poziv da nastupim na festivalu Epidaurus, kojeg maestralno organizira Ivana Marija Vidović. Tada sam uvidio da su tih 14 godina izbivanja zapravo samo jedna zagrada, ali ništa bitno, ništa unutar mene se nije izmijenilo glede mog doživljavanja svih mjesta i pejzaža gdje je proticalo moje vrijeme kao mladog čovjeka – iskreno će naš sugovornik. Pitamo ga i koje su mu omiljene dubrovačke ‘poste’ za ‘punjenje baterija’.
—Posta za odmor, za opuštanje ili ‘punjenje baterija’ ima puno, ali od omiljenijih mi je zalaz sunca na Dančama. Kad se sjetim tog pejzaža, sjetim se kako su stari Raguzini to zvali ‘sunce na zahodu’, ‘sunce zahodi’ sa svojim spektakularnim bojama. Padne mi na um i šetando do Sv. Jakova ili do Gorice Sv. Vlaha. I kad sam bio dijete i mladić, s mojim tatom sam pravio beskonačne šetnje do Orsule, pa popeti se prema Magistrali i onuda, sve ‘šetando’ do Kantafiga i još malo po Gružu, gdje bismo kupili koju rusicu u pekari (ondašnjeg) Kisića (vidi se da je zatvorena već dobar niz godina). I onda, nakon uživanja slasnih rusica, hvatali bi, mrtvi umorni, jedinicu do Pila i doma – prisjeća se Frano Kakarigi. Postoji li opcija trajnog povratka u Grad? – pitamo ga.
—Racionalno razmatrajući, i iz moje perspektive, sumnjam. I sumnjam dosta potišten. Ali, s druge strane, one istinske, moja perspektiva je vrlo ograničena i uvjetovana neznanjem oko toga što će se dogoditi; nagađanja ne vode ničemu, gubitak su vremena. Čini mi se da bi moj odgovor na to pitanje bio spekulativni i prema tome, irelevantan. Jedino mogu zaključiti da je skoro sve što sam doživio i proživio bilo neočekivano i nepredvidljivo (ili predvidljivo kad bi već događaji bili meni pred nosom), a neki od tih doživljaja čak i nevjerojatni, ako počnem analizirati kako su se pojedine situacije poklapale (što se vidi tek s određene vremenske distance – zaključuje naš ovotjedni sugovornik, vrhunski kontrabasist Frano Kakarigi, naš – Dubrovčanin izvan Grada.

Foto Frano Kakarigi (arhiva) 

Objavljeno u tiskanom izdanju 3. svibnja 2023.