Trenutno radim glazbu za jednu novu HRT- ovu dječju seriju koja bi se trebala početi prikazivati iduće godine, a za koji dan će i premijera dugometražnog animiranog filma ‘Cvrčak i mravica’. Općenito, u zadnje vrijeme najviše radim filmsku glazbu. Lako bi moglo biti da me estrada malo i umorila, da ne upotrijebim neku sočniju konstataciju – kaže nam Gordan Muratović, u svijetu poznatiji kao Coco Mosquito, ‘prvo ime’ i gitara legendarnih Jinxa, a u ovom slučaju rado viđen sugovornik u ‘Dubrovčanima izvan Grada’. Od Prijekog, pa do autorskih prava – s Cocom priču počinjemo od njegovih ‘novotarija’, posebno prvog solo izdanog albuma ‘l’ after life by coco mosquito’, što je ujedno i naše prvo pitanje za dubrovačkog glazbenika sa zagrebačkom adresom…
— Mislim da je album dobio adekvatan response medija i vrlo dobre ili odlične kritike pa se nadam da je analogno tome i došao do onih koje bi potencijalno mogao zanimati. Budući da se radi o autorskoj i relativno specifičnoj instrumentalnoj glazbi, komercijalni efekti tog projekta su jasno neusporedivi s onima Jinxa ili primjerice Dnevnika velikog Perice – naglasit će nam Coco, koji je za ‘Dnevnik’ radio glazbu. No, o tome nešto kasnije.
—Ovaj tren konkretnijih diskografskih planova nemam, ali pretpostavljam da mi se negdje u malom mozgu paralelno, dok radim primijenjenu glazbu, ‘krčka’ i neka nova buduća ideja one ‘čiste’… Bar se nadam da je tako – ponovno kaže kroz smijeh.
Zagreb je pružao toliko toga
S obzirom da su ‘Dubrovčani izvan Grada’ rubrika o našim ljudima koji žive ‘vani’, bio to Zagreb ili drugi kontinent, obično se s našim sugovornicima vratimo u prošlost. U Cocovom slučaju, na Prijeko, u Lazarete…
—U Zagreb sam došao čini mi se 1988. na fakultet. U prvo vrijeme mi je Grad dosta nedostajao, iako mi je mama rođenjem Zagrepčanka i u Zagrebu sam imao dosta rodbine i poznanika. Ipak Zagreb je – naročito tada – pružao toliko više toga što me zaista zanimalo, od klupske scene, koncerata, bendova, kina, istomišljenika ili bar sličnomišljenika tako da sam s vremenom počeo upoznavati nove ljude, kolege glazbenike i onda posljedično i zanemarivati fakultet i sve više vremena posvećivati glazbi… Logično, i Grad mi je počeo sve manje nedostajati – iskreno će Coco Mosquito. Vratio se u dubrovačke dane djetinjstva.
‘Ne smije se na Stradun’
—Odrastao sam na Prijekome i moram reći da je to bilo najljepše moguće djetinjstvo. Stalno smo bili vanka i igrali se. Postojali su neki limiti, naravno. Prvo je bilo: ‘Ne smije se na Stradun’ – mislim da je to vrijedilo za predškolski uzrast, a kasnije je bilo: ‘Ne smije se van Grada.’ Od 5. razreda dalje limita tog tipa čini mi se nije više bilo. Uostalom i škola je bila na Pločama. Tada negdje smo preselili na Donji Kono. To je bilo prilično traumatično iskustvo za nekoga tko je inače išao u ‘Miše Simoni’ i sad mu nema druge nego igrati se na Gagarinu i u Bogišićevom parku s ‘ovima’ iz Nikice Franić… Ne mogu reći da je oko toga bilo nekih posebnih incidenata, ali ‘čuđenja’ (obostranog) je svakako bilo, a i manje ili više jasno izraženog animoziteta. Moguće da zbog toga i dan danas imam problema s identifikacijom i pripadnošću po bilo kojim osnovama (smijeh). Berko nije imao tih problema, on je ipak tri godine mlađi i od 1. razreda je išao u Nikicu Franić – kaže nam Coco. Njegov brat Berko također živi u Zagrebu i njih dvojica zapravo čine okosnicu Jinxa, legendarnog hrvatskog banda. Glazba je, manje više, od malih nogu uz Coca.
Coco&co
—Što se tiče polaska u muzičku školu uopće se ne sjećam nekog ‘obiteljskog’ razgovora na temu želim li ja to ili ne. Kao da se s roditeljske, a i s moje strane podrazumijevalo da se u muzičku pod normalno ide. Sjećam se jedino da sam ja zapravo htio na klavir, ali kako sam od djeda dobio malu violinu tu je svaka daljnja debata o izboru instrumenta završila. Mislim da se dječje mišljenje o tome što djeca bi, a što ne bi, danas daleko više uvažava nego tada. Ne znam što je bolje, stvarno ne znam. Danas bi mi možda klavir više koristio nego violina, na kraju krajeva klavijaturu koristim svakodnevno, violinu blago rečeno ne baš, no s druge strane violina mi je svakako pomogla izbrusiti sluh, a i savladati gitaru… Električnu, naravno, kad je to postalo najvažnije na svijetu – kaže nam dalje. Prvi glazbeni koraci, formalni ili ne, pretopili su se u bandove. Od našeg sugovornika saznat ćemo i otkud nom d’artiste, kojeg trajno nosi.
—Prvi moj bend se zapravo zvao ‘Stanovnici džungle’ (smijeh). Nema se o tome ne znam što pametno za reći, nismo doskakali ni do ‘divljeg’ imena benda… Nit’ smo bili ‘divlji’ niti išta drugo, a koji je to bio žanr – nitko ne zna. Početnički žanr. Ostaje tek zanimljiv podatak da su u tom bendu među ostalima bili još i pokojni Davor Erceg i Enes Omerčahić koji su se kasnije pridružili Crnoj udovici. Coco & co. je već bio malo ‘ozbiljniji’, iako je svake godine svirao potpuno drugi žanr (smijeh). Ali ajde, to je valjda normalno u tim godinama odrastanja i traženja. No realno, tada je manje važno bilo što to točno i zašto radimo, bilo je važno da imamo bendove, da se družimo, sviramo na Rock paradama u Lazaretima… Mada tada mi to tako nismo mislili, bilo nam je užasno važno i sami sebi smo bili više nego užasno važni! – ističe. ‘Coco’ je od prvog osnovne, kaže spominjući umjetničko ime.
—… i Mosquito (komarac) je prvo bio nadimak, njega sam stekao kasnije u Zagrebu. Bio sam jako mršav – pa zato. Kasnije sam to dvoje spojio… Imao je Iggy Pop jednu pjesmu – Loco Mosquito – i tu je asocijacija. Danas više nisam siguran da bih sam sebi to napravio… Malo mi je djetinjasto, ali eto, ostalo je kao tetovaža iz mladosti – dodaje Coco. Što se tiče Jinxa, ističe kako zasad nema nikakvih novosti.
Ambasador autorskih prava
Inače, Gordan je poznat i kao ‘borac za pravdu’, ambasador autorskih prava izvođača, koja su u Hrvatskoj ‘debelo’ u sivoj zoni, a umjetnici izvlače deblji kraj. S dolaskom novih servisa za glazbu, je li situacija bolja ili gora po umjetnike? — Situacija je gora po umjetnike. Intelektualna prava na internetu su smijurija… I ne tiče se to samo glazbenika, tiče se i filmaša i drugih umjetnika, ali i novinara, znanstvenika i svih sličnih zanimanja. Iz pozicije konzumenta, naravno – fenomenalno je da za malo ili ništa novaca na internetu imaš pristup svim mogućim ‘contentima’ pa tako i glazbi, ali s druge strane ‘proizvođači’ ‘contenta’ su pri tome doslovce opljačkani. Jedina strana koja profitira su provideri i servisi poput YouTubea, Deezera, Spotifya – nit’ luk jeli nit’ luk mirisali! Diskografi po logici velikih brojeva utrže kakav takav ‘kikiriki’, a sami umjetnici niti to. To je naročito katastrofalno za mala, lokalna tržišta poput našeg koja su ograničena jezikom. Globalno poznati izvođači mogu situaciju amortizirati i amortiziraju iz godine u godinu sve skupljim kartama za koncerte, lokalni izvođači si to ne mogu priuštiti… Ne možeš staviti kartu za koncert domaćeg benda ili izvođača 100 eura, ne bi prošlo – ogorčen je naš sugovornik. Trenutno ne prati scenu niti u Dubrovniku, niti u Zagrebu.
— Moram priznati da apsolutno nisam u toku, ali to ne vrijedi samo za Dubrovnik, nisam baš u toku više ni sa zagrebačkom scenom. Godine, što ćemo – naglasit će dalje. A za kraj našeg razgovora vraćamo Coca Mosquita u Dubrovnik. Iskreno kaže kako, budući da odavno ne živi u Gradu, ne bi pričao o tome kako je sad…
— Odrastao sam u Dubrovniku sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća i to je Dubrovnik kakvog se sjećam i koji mi znači. Osobno, uvijek mi je drago doći u Grad jedino što me uvijek malo rastuži je napravit đir preko Straduna i Peskarije i ne sresti nikoga poznatog… Ali ok, naučio sam, ako hoću s nekim popit kavu, moram se prije dogovoriti da se nađemo! – zaključuje naš sugovornik – skladatelj, tekstopisac, aranžer, gitarist… Dubrovčanin izvan Grada, Coco Mosquito.
Objavljeno u tiskanom izdanju 14. prosinca 2022.