[DUBROVČANI IZVAN GRADA] ANDRO KNEGO Od ‘šangajki’ u Karmenu do Ciboninog dresa

Ako niste ona generacija koja ga je gledala ‘uživo’, u svom vremenu, onda ste čuli za njegovo ime. To je sasvim jasno. Legenda Cibone, ‘jedanaestica’, mali je iz Grada. Točnije, iz Komolca, odakle ga je put odveo umalo u Beograd, a prevagnuo je – Zagreb. Andro Knego, legendarni dubrovački košarkaš, ovotjedni je gost naše rubrike Dubrovčani izvan Grada. S gosparom Androm, koji je godinama i nosio nadimak ‘Gospar’, fokusirali smo se na njegove početke, a zavidna karijera okrunjena je, znat će mnogi sportski znalci, i olimpijskim srebrom i brojnim osvojenim kupovima. Njegova jedanaestica se nalazi danas u košarkaškom domu ‘Dražen Petrović’, zajedno s onima neprežaljenog Dražena i Mihovila Nakića. Iako je zlatnim slovima upisan u povijest košarke u Hrvatskoj, mi ćemo se zadržati najviše na njegovim dubrovačkim danima… Vraćamo se u početak sedamdestih u Gradu.

— Počeo sam igrati košarku na gumnu u Komolcu, gdje se tuklo žito. Kad smo 1970. osvojili Svjetsko prvenstvo u Jugoslaviji, a igralo se u Ljubljani, krenula je nekako i moja zanimacija prema košarci. To me baš povuklo, a i bio sam najviši u svojoj generaciji. Nije to ništa čudno jer mi je i pokojni pradjed bio dva i deset. Četvero nas je u familiji preko dva metra! – ističe nam. Svaki teren bio je svoj đir, kaže nam, a on je iz Komolca putovao i prema Gradu.

U Karmenu smo ‘depali’ non stop
— Komolac je bio neki drugi svijet. Prije nego što sam krenuo, 1972. godine, igrati košarku u ‘Juga’, sam prvo depao u Pomorskoj školi, prvi puta s ekipom. To su bili zimski mjeseci, a čim se vrijeme malo popravilo zaputili smo se u Karmen. U Karmenu smo igrali non stop, kad god se moglo – kaže. Bili su klapa dodaje, a putovati na utakmice od Herceg Novog do Sinja bilo je nešto fantastično, za što misli da su današnji igrači izgubili. Ukratko, ističe, prijateljstvo je zamijenio novac.

— Sve u svoje vrijeme. Nekad je ljepše bilo putovati u kombiću nego danas u autobusu, niti tko s kime razgovara niti išta. Svatko u svom filmu a svi smo sve znali o svima – baš smo bili klapa! Danas? Važniji je novac nego prijateljstvo, to se vidi po velikim ekipama. Mi smo igrali iz ljubavi – kaže legendarni igrač Cibone. Igra u Karmenu bila je za današnje uvjete nepojmljiva.

—Igrali smo u ‘šangajkama’ – Tigar tenisice. Na asfaltu dva tjedna i gotovo. Pa stavljaj u tenisku nešto da izdrži još malo, lijepi kartone… Sjećam se kad sam dobio Superge od prijatelja, debeli džon, nisam znao hodati u njima koliko je to bilo mekano. Kad su vidjeli iz ekipe bilo je: ‘Daj da vidim, daj da probam…’ – smije se.

Kroz dva mjeseca
Priča se za tada 16-godišnjeg mladića počela razvijati naglo. Kroz dva mjeseca. Jeste li ikad promislili da će karijera biti toliko – impresivna?, pitali smo ga. Skroman kakav jest, Knego polako i detaljno priča o svom uspjehu i neočekivanim događajima na tom putu.

—Sjećam se da sam bio pozvan u ljetni kamp gdje su skupljali hrvatske nade na Badiji. Bio sam kadet na prijelazu u juniore, 16 i pol godina. Dijete. A za Božić dobijem poziv da dođem u Split na pripreme juniorske reprezentacije Hrvatske. Nešto sam tamo i pokazao. Što, ne mogu biti objektivan… Ali obećavao sam ako ništa po visini. Za novu godinu dobijem poziv u Zadar na pripreme reprezentacije Jugoslavije, isto juniori. Tad mi se počelo malo ‘vrtit’ po glavi, no bio sam dijete i nisam išao za tim da bi moglo biti ozbiljno. U Zadar me pozvao prijatelj, nisam uopće razmišljao da bih mogao biti igrač za kvalitetu Zadra, koji je u ono vrijeme bio pojam, među tri, četiri kluba u Jugoslaviji, a i u Europi zaista priznat. Priča se krenula naglo razvijati, u roku dva mjeseca – ističe nam dalje Knego.

Po najvećem zvizdanu
Ljeto je 1972. godine. Bivši trener Jugoplastike Branko Radović počeo je dolaziti u Karmen subotom i nedjeljom. Iz ljubavi je radio s mladim momcima koji su od jedanaest do ure popodne, po najvećem zvizdanu, ‘depali’. —Bilo je tu sjajnih momaka, Mihajlović, Nino Marinović… Jedno dva, tri vikenda, čovjek je trenirao s nama, no ono što me iznenadilo je da nije pozvao nikog u Jugoplastiku – naglašava. No, u Komolac je stigao jedan sasvim neuobičajen poziv.

— Na vrata kuca čovjek da je stigao iz Beograda, da su čuli za mene, da me vidio trener Ranko Žeravica u Splitu, tad je bila utakmica Split Jugoplastika – Crvena zvezda i mi klinci trenirali smo prije njih. Valjda me uočio. Pokojni otac, pokojni brat i ja ostali smo ono: ‘Što sad, kakav Beograd, kakav Partizan?’ Nekoliko puta smo išli, međutim zavšilo je u drugom smjeru. Znate kako to ide, čim se pročuje da te netko traži, onda svi krenu – smije se. Tražio ga je Beograd, tražio ga je Zadar, no kaže da ga je razočaralo što je Jugoplastika ostala nijema, bez obzira što je upravo njihov trener dolazio u Karmen.

—Treći puta trebam za Beograd… Dva, tri dana prije dolazi Pero Zlatar, vaš kolega iz Zagreba, urednik Studija, ma legenda. On je bio predsjednik Lokomotive, kasnije preimenovane u Cibonu. Uglavnom, jedan moj prijatelj me ‘preporučio’, recimo to tako. Njega su pozvali u Lokomotivu i pitali ima li tko još. On je istaknuo da ima jedan momak, no da su ga zvali u Partizan. Ma kakav Partizan?! – reagirali su tako i Pero Zlatar i Matan Rimac, tadašnji pomoćni trener Lokomotive. Zlatar sjeda na avion i dolazi, predvečer mi ulazi u kuću… Poznat nam čovjek, ali ne znamo tko je. Čim se predstavio upalio se kliker. ‘Došao sam zbog Andra’, kaže. Pričali smo, pričali i pričali i odmah mi je nekako bilo lakše odlučiti Zagreb umjesto Beograda. U Zagreb sam otišao 17. ožujka. Inače, desetak dana prije došli su iz Beograda da se definitivno dogovorimo kad da idem, ponudili i velike novce, a moj otac ih je ispratio riječima: ‘Ne znam što će Andro odlučiti.’ Bilo je tamo-amo, presjekli smo i rekli da ću u Zagreb jer tamo imam bolje uvjete – napominje nam naš sugovornik. U Zagrebu je imao mogućnosti igrati čim prije u jačoj ekipi.

—Partizan je tada imao jaku ekipu. Možda bih i dvije, tri godine morao čekati da me uopće prime. A u Zagreb sam došao u trećem mjesecu, a u devetom sam počeo igrati za prvu ekipu! Već sam imao viziju, dok bi mi u Beogradu bilo neizvjesno – naglašava.

Iznimna košarkaška povijest
Što se tiče gospara Andra, ostalo je povijest. Iznimna košarkaška povijest! Profesionalna karijera trajala je od 1973. sve do oproštajke 1992. godine.

—Devetnaest godina, isto dosta. Sve vam to zavisi od mogućnosti, tijela, napora, ozljeda – napominje. Za njegovu najtežu ozljedu znaju mnogi… Godina je 1980. i igra se Kup Jugoslavije u Vukovaru. Tri dana prije utakmice, pukla mu je vilica.

—Napravili su mi kacigu da bude fiksirano tijekom igre, E to je bolilo, ali nije bilo ‘neću i nema’. Igrali smo protiv Bosne iz Sarajeva – sada mu je to zgodna anegdota, no vjerujemo kako mu nije bilo svejedno te osamdesete. Uslijedili su brojni uspjesi, pa i trenerska karijera, a danas? Gospar Knego uživa doći u Dubrovnik.

—Što je za mene doma? Ma ne znam ni sam. Ovdje sam proveo 16 godina, najljepše djetinjstvo. Otišao sam gore, bilo mi je prekrasno iako je bilo teško probijati se sam, živjeti u malom stanu… Zapravo, bio sam podstanar u jednoj familiji tri godine, pa sam dobio garsonjericu, pa sam išao karijerom prema gore i paraleno dobivao malo bolji smještaj. Što se tiče Dubrovnika, obožavam doći u familije, evo šest, sedam dana sam tu, a iz Rožata sam tek sad došao, radi ove priče. Kad mi smeta buka od glisera i slično, pođem iz Rožata u staru kuću u Komolac. Tamo sam odrastao, imam zemljište, mir i tišinu, bavim se lovom, u lovačkim sam društvima, a volim i ribati, iako nisam neki ni lovac ni ribolovac. Više je to za biti u prirodi. Naslijedio sam to od djedova. Da ti rečem, kad dođem na Velebit ne znam bi li ‘gore ili dole’ jer volim i jedan i drugi dom – zaključuje kroz osmijeh naša košarkaška legenda, veliki Andro Knego.

BRUXELLES I MONTREAL
Momenti ponosa
Prvi i jedini Kup pobjednika kupova s Cibonom u Bruxellesu najdraži je momenat našeg sugovornika. Nisu sanjali o Kupu, a kamoli o osvajanju… Pamti i prvu olimpijsku srebrnu medalju, iz Montreala, igrali su s fantastičnim Amerikancima, a jedanaestica Cibone itekako se iskazala.

Foto MNJB / Privatna arhiva