Don Marin Lučić početkom prosinca 2019. preuzeo je župničku službu Katedrale Gospe Velike i onu upravitelja Župe sv. Andrije. U ovoj važnoj duhovnoj i pastirskoj službi naslijedio je dugogodišnjeg katedralnog župnika don Stanka Lasića s kojim je niz godina surađivao u Katedrali. Don Marin Lučić oduvijek je bio posebno vezan za dubrovačku prvostolnicu, a u razgovoru za čitatelje DuLista otkrio je svoje prve župničke poteze, prokomentirao kako Dubrovnik ‘diše’ po pitanju duhovnosti te se dotaknuo problema zbog kojih ljudi najčešće traže pomoć svećenika.
Jeste li očekivali imenovanje te kako ste se osjećali kada ste položili prisegu?
Kao svećenik nemam nekih posebnih očekivanja po pitanju službe. Nastojim služiti u svemu što mi biskup povjeri. Prvenstveno sam svećenik i želim izvršiti tu službu najbolje što mogu, davajući sebe maksimalno. Kao student sam radio u Katedrali pa sam je odmah iz rana počeo upoznavati. Kada sam postao svećenik, surađivao sam s don Stankom te sam već tako upoznao život Katedrale. A, kada se don Stanku pogoršalo zdravlje u Rimu te više nije mogao obavljati župničku službu, povjereno mi je sve ono što je on radio te me je biskup naposljetku imenovao katedralnim župnikom. Što se tiče života svećenika, trudim se u dan ući s molitvom. Bez toga ne ide. Sama primopredaja župničke službe bila je jako emotivna. Potreslo me kada sam polagao zakletvu za župnika, pogotovo kada sam shvatio da mi je Crkva povjerila tu službu. Don Stanko je puno toga napravio i uvijek mi je omogućavao da budem svoj. Bio mi je podrška u mom svećeničkom sazrijevanju.
Župnik ste više od dva mjeseca. Koji su bili Vaši prvi koraci i što sve planirate napraviti u skorijem vremenu?
Don Stanko je stvarno napravio jako puno stvari. On je svestrana osoba, uvijek je bio u nekoj trci kroz ovih 30 godina. Sad je na meni veća odgovornost nego kad sam bio župni vikar. To nekada stvori pritisak, nekad se naravno pojavi i strah, hoću li sve to moći, dosta je toga, pa u početku nastojim sve pohvatati i organizirati se da budem kako kaže sveti Pavao ‘svima sve’. Pokušavam pronaći mjeru i način kako ću funkcionirati u župničkoj ulozi.
Hoćete li možda nastaviti s nekim projektima koji su ‘tipični’ za Katedralu, primjerice, s hodočašćima?
Hodočašća su sjajna stvar. Don Stanko je vodio zbor, prvopričesnike posvuda. To su definitivno dobre stvari koje treba podržavati. Sve što je don Stanko napravio treba održati. Kako je i biskup rekao na misi uvođenja u službu – treba biti kontinuiteta.
Iza Vas je i božićni blagoslov kuća u koji ste prvi put išli kao župnik. Kakvo ste stanje zatekli u župi? Je li se povećao ili smanjio broj vjernika? Ima li možda više mladih obitelji s malom djecom?
Kad se ide po Gradu, sve se više nailazi na građevinska mjesta gdje će biti apartmani. Činjenično stanje pokazuje da se smanjuje broj ljudi u Gradu. Župa sv. Andrije stoji nešto bolje, u njoj nema velikih promjena. U povijesnoj jezgri ipak ima još četvrti poput Karmena koje se ‘drže’. Ima djece, lijepo ih je pogotovo sad zimi vidjeti kako po Stradunu igraju nogomet ili voze biciklu. Ne bih rekao da u ovih pet godina otkako sam bio i župni vikar Katedrale ima velikih promjena, ali neke se stvari polako mijenjaju. Zimi se vidi realnost života u Gradu, a pogotovo u razdoblju od Feste svetog Vlaha pa do travnja.
Koliko zapravo ima posla oko župe i vođenja brige o župnoj zajednici?
Ono tekuće stanje poput sakramenata – krštenja, vjenčanja, sprovoda, ispovijedi, bolesničkih pomazanja, pripremanja za prvu pričest i krizmu je općenita i svakodnevna stvar. Uz to, tu su redoviti susreti sa župnim zajednicama poput Neokatekumena, Effathe, ministranata, obitelji s kojima imamo redovite susrete, a i osobni razgovori, dogovori, planiranja sa župnim pastoralnim vijećima. U svemu tome nedjelja je centralni dan u tjednu kada zajedno slavimo Gospodina.
Što Vas osobito oduševljava u Vašem zvanju i što biste možda poručili mladima koji razmišljaju o svećeničkom pozivu?
Oduševljava me Božja nježnost prema nama i Njegova ljubav. Gospodin ima ljubavi prema svima nama te nam svima osobno pristupa. Polako i sam otkrivam to Božje očinstvo, svoje sinovstvo i to prvenstveno želim podijeliti s drugima koje susrećem, kojima propovijedam i koje kao pastir vodim. Ono što me hrani slavlje je Euharistije, sakramenti, ispovjedi. Nastojim uvijek sa sućuti pristupati svima koji dolaze tražiti smisao svog života, tražiti Boga i sve ih uputiti na Isusa.
Vjernici su izrazito pozitivno reagirali na Vaše imenovanje katedralnim župnikom, a posebno zbog Vašeg angažmana oko mladih. Hoćete li se u svome radu dodatno posvetiti mladima?
Mladi su mi uvijek na srcu. Kad ih susretneš vidiš da bi trebalo raditi s obiteljima pa kad vidiš obitelji, osjećaš da bi se trebao vratiti na djecu. Ali, definitivno, ono što vidim kao potrebu jest rad s mladima. Ne bih to stavio kao prioritet, ali treba pronaći neku mjeru. Jako je važno krenuti što ranije raditi s mladima. To sada posebno mogu sa skautima. Njih uključujemo odmah od petog razreda pa ne postoji ‘prazan hod’ od petog razreda do sakramenta krizme. Nekada djeci od prve pričesti do krizme nemamo što ponuditi. Jedna od ponuda su skauti i ministranti, da ih nekako zaljubimo u taj odnos s Isusom na svetoj misi. Srednjoškolce je nešto teže pridobiti i okupiti, oni su lepršavi pa se tu sve temelji na krizmi. Nastojim zato da vjeronauk za krizmanike bude što zanimljiviji, da to ne bude samo predavanje i moja govorancija, već da bude iskustveno, da traže Boga. Kroz d u h o v n e obnove za mlade može se također ponuditi štošta. Naše Vijeće za mlade ima razne ponude i projekte. Mislim da je važno da u našem Gradu bude više ponuda za mlade tako bi se svatko mogao pronaći u nečemu.
Kako Dubrovnik ‘diše’ po pitanju duhovnosti? Za koje se potrebe ljudi najviše obraćaju svećenicima za pomoć, razgovor, savjet…?
Imao sam raznih susreta. Prioritet mog svećeničkog poziva bili su individualni razgovori s mladima i onima nešto starijima. Vidim da se mladi bore s depresivnim stanjima, s pitanjem smisla, tu je i pitanje ljubavi, traženja svog staleža. Ima i onih koji traže svoj poziv. Tu su i oni s problemima u braku pa onda dođu na razgovor. Dosta ima i roditelja koji traže pomoć za svoju djecu ako je riječ o nekoj ovisnosti. Najviše sam se susretao i možda se time najviše bavio i o tome govorio, s pitanjem nekakvih okultnih praksa, primjerice, ako je netko imao doticaja s magijom pa sada ima problema s time. Tu su onda molitve oslobođenja, ozdravljenja, unutarnjeg iscjeljenja. Ljudi su dosta povrijeđeni i ranjeni te im je potrebna i duhovna terapija. Tu je svakako bitno uključiti i neku psihoterapiju, neke uputim na psihologa ako je to potrebno. Tu je naša Silvija Sokal Gojavić u Obiteljskom savjetovalištu Dubrovačke biskupije, a imam i dobar odnos sa psihijatricom u Zavodu za mentalno zdravlje Irenom Primorac Bošnjak. Mislim da je potrebno cjelovito pristupati ljudima. Ako netko ima neki problem, on ne mora biti samo duhovne naravi. Ne mogu se stvari riješiti odmah. Riječ je o upućivanju čovjeka da poradi na sebi ili ih uputim na molitvenu zajednicu ili da pođu na duhovnu obnovu. Ljudi se traže i mislim da je jako važno da mi svećenici budemo otvoreni. Ne možemo svima pomoći, ali možemo ih barem usmjeriti.
Jesu li ljudi danas i u kolikoj mjeri napravili otklon od vjere? Što je, prema Vašem mišljenju, uzrok tome te kako ih vratiti?
U našem Gradu možda i sam turizam igra ulogu. Ljudi od toga žive, ali postoji opasnost da čovjek bude time obuzet te tako ne prepoznaje prioritete svog života. Vidi da mu posao ide dobro pa počne tražiti još više i izgubi mjeru. Mislim da su ljudi doista izgubili mjeru u onome što rade, a ne stavljaju Gospodina na pravo, tj. na prvo mjesto. A ako On nije na pravome mjestu, onda se sve izgubi. Ta krepost umjerenosti je jako važna. Čovjek treba raditi na sebi. Mogu kao svećenik nekog uputiti, ali on treba sam biti voljan nešto promijeniti. Ne ide to baš tako da ću na nekoga položiti ruke i da će se sve riješiti. Molitva će svakako pomoći, ali osoba se sama mora odlučiti za Gospodina. Što se tiče otklona, sigurno tome doprinosi i utjecaj mobitela te društvenih mreža zbog kojih čovjek nema vremena za tišinu. Čovjek nema vremena za sebe ni za molitvu. Ipak, velika je stvar što je u našem Gradu u Crkvi svetog Josipa uspostavljeno trajno euharistijsko klanjanje da se ljudi mogu povući u tišinu i molitvu pred Isusom. To je silna stvar. Ljudi se trebaju izboriti za tišinu da im Bog može progovoriti.
Duhovnik ste karizmatske Molitvene zajednice Effatha. Možete li našim čitateljima pojasniti koju novost u našem Gradu predstavlja pojam ‘karizmatska’?
Moje svećeničko iskustvo povezano je s karizmatskom obnovom u Duhu Svetome i Bogu sam zahvalan što me je stavio na taj put i što mi je poslao svećenike koji su bili u tome i prenijeli mi svoje iskustvo. Zajednica Effatha me prati i ja nju, u njoj rastem i vidim koliko mi ona znači, posebno jer zajedno slavimo Boga, molimo i tražimo iskustvo Duha Svetoga. U karizmatskoj obnovi je temeljno iskustvo krštenje u Duhu Svetome, a to je ono što je evanđelist Ivan rekao da Isus krsti ‘Duhom Svetim i ognjem’. Trebamo imati cjelovito iskustvo Božje ljubavi, ne samo na racionalnoj razini, već da čitavu osobu obuzme Božja ljubav. Važno je primiti karizme koje Duh Sveti Crkvi daje od početka bilo da se radi o proroštvu, govoru u jezicima, karizmi tumačenja ili ozdravljenja. Duh Sveti daje Crkvi karizme kako bi ona bila jača, snažnija, kako bi služila na pravi način, što je činio i sam Isus te apostoli. Duh Sveti je onaj koji daje snagu. Da se ne ide svojim snagama, već da nas Duh Sveti vodi. To želi naglasiti karizmatska obnova.
SVEĆENIČKI PUT Od biskupovog tajnika do katedralnog župnika
Don Marin Lučić nakon ređenja 2009. za svećenika Dubrovačke biskupije postaje tajnikom tadašnjeg biskupa Želimira Puljića. Po dolasku novog biskupa Mate Uzinića bio je njegov tajnik te je potom imenovan povjerenikom za mlade, studentskim kapelanom te duhovnikom Biskupijske klasične gimnazije. Nakon razriješena službe povjerenika za mlade i studentskog kapelana imenovan je povjerenikom za duhovna zvanja i župnim vikarom Katedrale te Župe sv. Andrije. U isto vrijeme postao je i rektorom Biskupskog sjemeništa. Trenutno je uz župničku službu u Katedrali i svetom Andriji i dalje povjerenik za duhovna zvanja te duhovnik Biskupijske klasične gimnazije.
Objavljen u tiskanom izdanju DuLista, 22. siječnja 2020.