U svibnju 1875. car Franjo Josip I. putovao je po Dalmaciji. Obzirom na tadašnja politička previranja i planove, moglo bi se reći kako je bečki dvor hitio pridobiti stanovništvo za rješenje pitanja Bosne i Hercegovine u austrijsku korist. Car je u Dalmaciji dočekivan s oduševljenjem, a njegov su dolazak pokušale iskoristiti razne političke stranke koje su tada djelovale na tom prostoru. Tako su narodnjaci nadasve naglašavali hrvatski karakter pokrajine i ukazivali na gospodarske teškoće, jer je tada Dalmacija bila najnerazvijenija pokrajina u Austro – Ugarskoj Monarhiji. Car je iz Venecije jahtom „Miramar“ došao u Zadar, te otuda nastavio kopnom preko Benkovca, Knina, Drniša, Šibenika, Splita i Dubrovnika. Svukuda ga je pratilo opće oduševljenje. Prije no što je ušao u Dubrovnik, Car se zaustavio u Trstenom gdje ga je župnik počastio malvasijom i kontonjatom. Svečani doček za Cara bio je pripremljen na Pilama. Zatim je Franjo Josip pogledao znamenitosti Grada, sastavši se s mnogim tadašnjim dubrovačkim uglednicima. Kako bi svečanost bila još veća tada je porinuta u Gružu i novoizgrađena nava „Dvanaesti dubrovački“, koja je bila među većim brodovima u Monarhiji. Danas se u dubrovačkom pomorskom muzeju čuva fotografija ovog svečanog događaja.
NA KONJU OD SUTORINE DO KONAVALA
Potom je iz Dubrovnika Frano Josip parobrodom otišao u Kotor gdje je bio srdačno dočekan i ispraćen do Herceg Novoga, sve je na konju prošao od Sutorine do Konavala. Na Debelom Brijegu dočekao ga je tadašnji načelnik Konavala Mato Magud zvani Melja koji je tom prilikom izrekao: „Zdravo zemljo, zemlji gospodare!“. Zajedno s Magudom na Debelom Brijegu bilo je stotinjak Konavljana obučenih u svečane narodne nošnje s puškama i barjacima, koji su ga dopratili sve do Grude. Car Franjo Josip svratio je u župni dvor kod don Joza Crnice koji je bio veliki zagovornik Monarhije. Nakon odmora u Grudi nastavio je put na konju uz pratnju Konavljana sve do Cavtata. Tadašnji župnik u Čilipima u župnoj kronici bilježi slijedeće: „Prošao je preko Konavala iz Boke na konju Njegovo Veličanstvo Franjo Josip I. s velikom pratnjom i veseljem u narodu“. Car je u Cavtat sišao današnjom ulicom Kneza Domagoja. Nitko nije smio ništa govoriti niti klicati, prije nego se to službeno reče. Naime, to je bilo predviđeno tek nakon načelnikova pozdrava pred tadašnjim glavnim ulaznim vratima koja još uvijek nisu bila srušena (ispred crkve Sv. Nikole). U Cavtatu je bilo vrlo malo Talijanskih autonomaša te je poneki viknuo „evviva“, ali je velika većina to nadglasala sa usklikom „živio“. Car se nakon toga polagano uputio prema župnoj crkvi Sv. Nikole uz zvonjavu zvona, poklike i pucnjavu pušaka.
POČASTILI GA MANTALOM I RAKIJOM
Ovo s puškama teško mi je zamisliti obzirom na današnje osiguranje prilikom dolaska nekoga državnoga čelnika. No, prije nego je ušao u crkvu iz mase je istrčala jedna žena obučena sva u crninu s crnom koprenom na licu s dvoje djece koja kleknu pred cara na sred puta i pruži mu jednu omotnicu. Car je stao, ali nije uzeo omotnicu, nego je to učinio njegov ađutant i nakon što je vidio što piše u pismu šapnu caru sadržaj pisma. Car je nakon toga prišao ženi te je prihvatio za ruku i podignu je uz kratki odgovor. „Signora vederemo“ (Gospođo, vidjet ćemo). Gospođa koja je pristupila caru bila je supruga mjesnog poštara Kovačevića koji je navodno otuđio poštanski novac, pa je zbog toga bio zatvoren u zatvoru Capodistria (Koper). Za napomenuti je kako je ishod za suprugu i nesretnog poštara bio uspješan, nakon mjesec dana Kovačević je bio oslobođen i stigao je u Cavtat. Car je nakon toga navratio u župnu crkvu gdje je bio počašćen mantalom i rakijom, odakle je brodom pošao za Dubrovnik, a onda za Trst i Beč. Pišući ovaj tekst razmišljao sam o svojoj babi Ani, koja je umrla 1982. u poznim godinama, a koja je „ćesarovo“ ime spominjala sa sjetom. Car sigurno nije imao straha od Konavljana koji su ga naoružani dočekali i pucnjavom pozdravili, a opet jedna žena i majka imala je hrabrosti izići pred Cara i od njega za supruga tražiti pomilovanje, a ovaj je tom molbi udovoljio. U tadašnje je doba Car u narodu zaista percipiran kao personifikacija Boga na zemlji. Sada se pitam koji bi to današnji, na demokratski način izabrani predsjednik, na sličan način postupio. Oni od silnog osiguranja i pratnje nemaju mogućnosti, vremena i hrabrosti pristupiti onima koji su ih birali.