Londonski Islington početkom je svibnja bio domaćin ludoj rođendanskoj zabavi. Između nekih tri stotine uzvanika bio je podjednak broj sredovječnih punkera visoko uzdignutih krijesta, prosijedih metalaca različitih dužina brade, u potpunu crninu odjevenih goth-cura, mladolikih golobradih ravera i tinejdžerki šaroliko opituranih kosa u anime stilu. Svoj četrdeset sedmi rođendan uz prigodni koncert slavio je Alec Empire, frontman grupe Atari Teenage Riot i idejni začetnik revolucionarnog glazbenog ‘digital hardcore’ žanra. Nakon skoro dva puna sata sonične ofenzive, nepobitno objektivnu istinu primijetila je jedna članica našeg društva – Alec zasigurno negdje na šufitu ima svoj portret koji umjesto njega stari, jer on sam izgleda potpuno isto, ako ne i bolje, kao i na početku svoje glazbene karijere početkom devedesetih. A raznolikost publike priznanje je njegovom utjecaju na žanrove s oprečnih strana glazbenog spektra.
Alexander Wilke-Steinhof rođen je 2. svibnja 1972. u Zapadnom Berlinu, svega par zgrada udaljen od zloglasnog zida. Dok je kao dječak početkom osamdesetih svakodnevno prolazio pokraj zida nije niti znao da se na istočnoj strani rađa subverzivni punkerski pokret otpora komunističkom režimu, predvođen Flake Lorenzom i ekipom iz banda Feeling B, iz kojeg će kasnije nastati Rammstein. Alec je ipak bio premlad da se bori protiv komunizma sa svoje zaštićene zapadne adrese, no itekako je osjetio pad zida i brzi prelazak dojučerašnjih pro-ruskih komunista u zagrižene nacionaliste. Iznimno zgrožen neo-nacističkom aproprijacijom techno glazbe u nakaradne svrhe, zajedno s punkericom Hanin Elias i techno dj-om Carl Crackom osniva Atari Teenage Riot, stvarajući glazbenu kakofoniju punka, techna, metala i funka pod nazivom ‘Digital hardcore’. Njihov prvi singl i veliki hit je bio prigodno naslovljeni ‘Hetzjagd auf Nazis!’ (Lov na naciste).
U svojoj privatnoj produkciji 1995. izdaju svoj prvi album ‘Delete Yourself’ i postaju instant underground hit. Prva stvar na albumu je često i prva stvar na nastupima ‘Start the Riot!’, a moshpit koji tada krene ne posustaje sve do samog kraja. Od dvanaest eksplozivno energičnih stvari s tog albuma teško je pronaći iti jednu koja nije izvrsna, no definitivno kao preporuku treba izdvojiti ‘Raverbashing’, ‘Speed’, ‘Midi Junkies’ i odlično sampliranu obradu ‘Kids Are United’ legendarnih britanskih punkera Sham 69.
Zahvaljujući istomišljenicima iz Beastie Boysa uspijevaju svoj album izdati i preko bare i krenuti u osvajanje američkih pozornica kao pratnja Wu-Tang Clanu, Rage Against The Machine, Nine Inch Nails i Ministryju. Prije izdavanja njihovog drugog albuma ‘The Future of War’ bandu se priključuje i japansko-njemačka noise umjetnica Nic Endo i donosi dodatnu snagu i snažni prepoznatljivi vokal. Taj album sadrži i njihov definitivno najveći hit ‘Destroy 2000 Years of Culture’ u kojem sampliraju Slayerov ‘Dead Skin Mask’, a cijeli album je jedan veliki tribute britanskim kultnim punk legendama The Users i američkim hardcore prvacima Bad Brains u pjesmama ‘Sick to Death’, ‘Heatwave’ i ‘Deutschland Has Gotta Die!’. Imao sam zadovoljstvo prvi put uživo iskusiti svu tu silnu energiju na njihovoj headliner turneji za taj album. ‘The Future of War’ prodan je u preko 200 tisuća primjeraka, a zanimljivost je da je u Njemačkoj zabranjen – punih pet godina nakon izlaska! Naime, izgleda da se njemačkoj vladi nisu svidjele antiratne poruke albuma u jeku savezničkih ‘intervencija’ u Iraku i Afganistanu.
Njihov treći album ‘60 Second Wipe Out’ izlazi 1999. s hitovima kao ‘Revolution Action’, ‘Too Dead For Me’ i ‘Death of a President diY’ uz gostovanje Dina Cazaresa iz Fear Factoryja. Ovaj album je nažalost bio i kraj kvarteta. Hanin Elias ubrzo nakon snimanja odlazi na porodiljni dopust na kojem je odlučila ostati duže vrijeme, a Carl Crack proganjan teškim psihičkim problemima si oduzima život 2001. AtR danas nastupa kao duet. Alec Empire i Nic Endo odlučili su nastaviti band izvrsnim ‘Is This Hyperreal?’ u 2011. na kojem seciraju probleme modernog umreženog svijeta stvarima kao ‘Blood In My Eyes’ i ‘Black Flags’. Kuriozitet je da je hakerska grupa Anonymous potonju stvar preuzela kao himnu Occupy pokreta. Londonski koncert bio je fantastičan presjek dugačke i uspješne karijere Aleca Empirea i Nic Endo, i pokazatelj da digital hardcore ima dovoljno obožavatelja i nakon tri desetljeća. A njihove poruke su i danas važne, možda čak i važnije na aktualnoj polariziranoj političkoj sceni.