DIANA BRKIĆ O ‘BILJEŽNICI QUARANTINA’ Trenutci izolacije u meni su probudili pjesmu

Mislim da svaki čovjek ima neki svoj način kako se nosi sa stvarima koje mu u nekom trenutku postanu preteške. Netko ide u teretanu, netko se bavi nekim sportom, netko pođe na riba­nje da nađe malo samoće, a ja pišem. Koliko mi je to važno spoznala sam u ovim danima izolacije koji su me zatekli, kao i većinu nas, nespremnu – priča za DuList Dubrovkinja Diana Brkić, inače privremena ravnateljica prigradskih vrtića sa sjedištem u Mokošici. Ipak, njen posao ovog puta nije nam u pot­punosti poslužio kao razlog za razgo­vor. Vještina stihovanja koju je sva­kim jutrom tijekom ovog zlosretnog razdoblja nesebično dijelila sa svojim pratiteljima na društvenim mrežama, postavila ju je na našu kartu te je nismo odoljeli priupitati kako se rodila ljubav prema pjesničkom izrazu.
— Ne znam ni nabrojati koliko me je emotivnih stanja zarobilo tih prvih dana, od straha, nemoći, ljutnje, nevje­rice pa opet strah – za kćeri, majku, za sebe samu, a s druge strane budnu me držala odgovornost prema poslu, lju­dima na poslu, obveze, trebala mi je bistra glava i snažan duh. Tu je kre­nulo spontano pisanje uz jutarnju kavu i objavljivanje na Facebooku. Osjetila sam da je mojim prijateljima važno što sam tu i da imaju neku konstantu, ma kakva ona bila. Kad sam jednom obja­vila pjesmu tek poslijepodne, dobila sam ‘opasku’ da remetim ritual. To me je osnažilo da zaista zadržim to pisanje uz kavu jer je i od mene to zahtijevalo rutinu koju svi volimo jer nas smiruje, jer nam je poznata – objašnjava Brkić.

Pjesma se jednostavno dogodi
Kako nam tumači, najčešće ne traži ni motiv, ni inspiraciju. Pjesma se dogodi kad se prepusti emocijama. Tako i ovih 40 pjesama objavljenih na njenom Face­book profilu imaju ‘ugrađenu’ početnu ljutnju i nemoć. Tu su i pjesme kojima je pokušavala, govori, ohrabriti sebe i druge da će sve biti dobro. No, ima i onih koje kažu da je normalno plakati i izbaciti sve što čovjek ne može nositi u sebi i što ga guši. Kako iznosi, najče­šće ujutro izađe na balkon, udahne, a misao ode sama tamo gdje joj je dobro. ‘Nije ovo vrhunska poezija ni nešto u što ulažem truda, mjerim, važem, glancam i izlažem’, skromna je Diana Brkić. Ovo je njen uhvaćen trenutak u Svemiru i zato joj je bitan.
— Ne znam kako to rade drugi ljudi koji se bave pisanjem, treba li pjesma dodatnu obradu. Ako i treba, ja to ne znam. Ostavljam je onakvu kakva iz mene izađe. Ostavljam je u ruke i na dušu onima koji će se možda na neki način u njoj pronaći i koja će im reći: ‘Vidi, pa i ja se ovako osjećam, znači to je dopušteno, nisam slab/a ako plačem, nisam kukavica ako se bojim’. Strah nas čuva da preživimo, to je najprirodnije na svijetu, ali kako se s njim nosimo, to je na nama. S obzirom na to da je ovo čudno vrijeme koje će sigurno ostati zapamćeno, odlučila sam ovih 40 pje­sama ukoričiti u zbirku ‘Bilježnica qua­rantina’ – iznosi nam svoje planove naša sugovornica.
Zamisao je da to ne bude klasična knjiga poezije nego uporaban predmet gdje će nenametljivo na jednoj strani biti njena misao, a na drugoj prostor za bilježenje onima koji budu čitali, koji možda budu htjeli zapisati neku svoju emociju i sačuvati je. Trenutno, kaže Brkić, u fazi je pronalaženja spon­zora za realizaciju ideje. Kako se njen, nazovimo, hobi upotpunjuje s pozi­vom odgajateljice, spremno odgovara – ‘Savršeno!’. Poezija je čini boljim čovje­kom i odgajateljicom. Naime, ističe, u radu s djecom u prvom redu je potrebna enormna količina ljubavi. Potrebna je empatija, prepoznavanje i uživljavanje u emocije drugih, u ovom slučaju onih najmlađih.

Poput djeteta
— Potrebno je znati naslutiti kakva se bura u djetetu sprema i kako mu možeš pomoći jer s djecom nema vra­ćanja ili odgađanja. Uhvatiti taj tre­nutak za doprijeti do djeteta zaista je važno. Onda je potrebna mašta za rad, za poticanje djece na aktivnosti i na raz­govore, na njihovo suočavanje sa svo­jim emocijama, općenito ih upoznati s emocionalnim stanjima, kako ih pri­hvatiti te nositi se s njima. Zatim, kako biti uporan, ne odustajati od onoga što voliš i što te ispunjava. Sve te značajke ima poezija, a sve su dio odgojiteljskog posla. Naravno, sve ono što ja od sebe dam u svom poslu, vrati mi se još i više jer nema iskrenijih reakcija od onih djece – tvrdi nam Diana Brkić.
Doma odlaziš ispunjen, zadovo­ljan i veseliš se svakom novom danu. Još jednu karakteristiku koju je nau­čila od djece i primjenjuje je u poeziji je uočavati male stvari i govoriti jed­nostavnim jezikom. Znala je svoj žar prema pisanju koristiti i u vrtiću kao npr. tijekom spontane igre sa šaljivim rimama koja bi poslužila za preusmje­riti dijete s nekog nepoželjnog pona­šanja prema zabavi i smijehu. Doduše, priča, takve rime dođu, ‘izvali’ ih i nikad ih ne zapiše. One su svoj posao odradile u tom trenu. Voljela je pisati i kratke priče kao čestitke za rođendan. Običaj je u vrtiću da svako dijete prija­telju koji slavi rođendan nešto nacrta. Tu, govori, dobijete 20 nespojivih crteža ili naznaka crteža, ali ako ih povežete nekom pričom, onda dobijete simpa­tičnu slikovnicu.
— Napisala sam i tekstove za himnu našeg vrtića. U suradnji s Linom Ivan­ković koja je u to vrijeme bila moj rodi­telj-suradnik, pjesma je dobila glazbeno ruho. Zadnja naša suradnja je bila na pjesmi ‘Orlando, vitez Grada’ koja je uljepšala proslavu 600. Orlandovog rođendana. Svakako, rad s djecom je sam po sebi izazov jer svako dijete je drukčije, svako dijete treba nešto drugo. Najčešće je više njih s više potreba u istom trenutku. Ipak najveći izazov je dok pokušavate usmjeriti dijete koje vrlo glasno ili neprimjereno iskazuje što želi, ne zaboraviti ono tiho dijete i vidjeti ga, osjetiti da i on ima neku potrebu, samo je ne zna izreći – objaš­njava Brkić i dodaje kako joj je to ujedno najveći strah pri radu s mališanima.

Uvijek na raspolaganju
— Da ću smirivajući, usmjeravajući i potičući neko odgojno zahtjevno dijete, možda previdjeti ono ‘dobro’ dijete, kako ga znamo opisivati, dijete koje je povučenije, zna se zaigrati samo ili s prijateljima, pristojno i uviđavno, a i ono ima svoje potrebe koje treba zado­voljiti da bi se nastavilo razvijati i napre­dovati – komentira i poručuje kako joj nedostaju sva njena djeca. Pri tom to tvrdi u ime svih odgojitelja. Ovo je nji­hov poziv, ističe – nešto što ih ispunjava jer rade posao kojeg vole. Sad se vrtić preselio na svakojake online verzije, ali se i promijenila struktura korisnika. Do sad su uvijek bili u neposrednom kon­taktu s djecom, a sad su u ulozi poma­gača roditelju koji je primarni odgojitelj svoga djeteta.
— On je to bio i do sada, ali u ovom trenutku je to došlo do izražaja još više. Krenuli smo s ‘Vrtićem kod kuće’ na web stranici Dječjih vrtića Dubrovnik gdje su se odgojitelji maksimalno anga­žirali i stavljali prijedloge jednostavnih igara kod kuće, savjetovali roditelje što mogu očekivati u situaciji kad smo svi predugo u zatvorenom prostoru, kako voditi brigu o sebi da bi onda mogli pomoći drugima, predlagali knjige za čitanje, skretali pozornost da je svaki element bilo koje pedagogije u svakom našem domu i da od tu sve počinje – iznosi privremena ravnateljica prigrad­skih vrtića. S obzirom na to da je glavna uloga vrtića maknuti djecu od ekrana, potaknuti ih na igru, suradnju, druže­nje, fizičku aktivnost, ovdje su se našli u problemu kako doći do djece.
Odnosno, kako ostvariti bilo koju od tih primarnih zadaća, a da to ne zahti­jeva sjedanje pred ekranom. Jedini logičan slijed, napominje Brkić, je bio – kao podrška roditelju. Morali su uzeti u obzir da neke obitelji imaju i školarca u kući, također mnogi rade od kuće, a drugi nemaju za svakog ukućanina po laptop, tablet ili TV, i da se tome moraju prilagoditi, biti im na pomoći, ali ne remetiti ionako poremećenu rutinu. Stoga su odgojitelji, navodi, aktivirali Viber grupe, zatvorene Face­book grupe, mailing liste s roditeljima i s njima su neprestano u komunika­ciji, ističe. Naravno, to nije radi sadr­žaja koji će pojedini odgojitelj ponuditi roditelju kao rješenje za taj dan, nego kao podrška, da roditelj ima mjesto i načina doći do odgojitelja svoga djeteta.

Grljenje, maženje, igra
— Kad mu zatreba savjet ili jedno­stavna informacija, da roditelj zna da u ovoj teškoj situaciji nije sam. Ne treba zaboraviti niti da su odgojitelji također roditelji koji se nose s ovim zahtjevnim vremenima baš kao i roditelj-korisnik vrtića, onako kako najbolje zna. Oni ne zaboravljaju da su stručne i obrazovane osobe za rad s djecom, da su profesio­nalci i zato su na raspolaganju svakod­nevno. Krenule su mjere popuštanja. HZJZ je izdao preporuke na 10 stranica. Čim vidite toliki obu­jam, znate da je stanje teško – komen­tira Diana Brkić. Najveći dio su u svojoj instituciji već proveli kad su počele prve mjere i preporuke kako je bolje da dijete ostane doma, tj. ne dovodi se u vrtić.
— Od protokola dovođenja djeteta, dezinfekcije ruku i obuće, kontrolu ulaska u vrtić, pažljivo praćenje zdrav­stvenog stanja svakog djeteta i djelat­nika, nošenje zaštitnih rukavica i maski. Ono što je bilo dobro jest da je u tom prvom tjednu u vrtić dolazilo jedno ili dvoje djece. Nismo imali situaciju gdje smo trebali upozoravati djecu na razmak, zabranjivati zajedničku igru i slično, jer toga nije bilo. Odgojitelji su bili raspoređeni u dežurstva tako da bi se izmjenjivali svakih 18 dana tada što je bilo bitno radi eventualnog širenja zaraze ukoliko bi se pojavila – tumači nam. Usluge vrtića u načelu koriste roditelji sa stvarnim potrebama. Za njih organizirali su se najbolje što mogu, a da pri tome nikoga ne ugroze.
— Roditelji su nam i do sada bili izvr­sni suradnici. U ovoj situaciji su poka­zali razumijevanje i odgovornost prema sebi i svojoj obitelji, ali i nama, odgojno-obrazovnim radnicima te im na tome iskreno zahvaljujem. Vjerujem da će takva suradnja biti i dalje da se postupno, ali sigurno, vratimo u normalu – mišljenja je Brkić. Za čitatelje DuLista progovorila je i hoće li djeca predškolskog uzrasta imati trajne posljedice zbog izostanka sva­kodnevnog socijalnog kontakta, a zbog obveze izolacije. Njeno mišljenje je da u obiteljima koje su zadržale svoju funk­cionalnost to ne bi trebao biti slučaj. Naime, lako se vratiti u rutinu vrtića. U prvim danima, dodaje, mališani su bili, naravno, okrenuti prijateljima, a sad će se postupno i nenametljivo vratiti odgojno-obrazovni rad s djecom.
— Preporučila bih roditeljima da ne pohrle u vrtić u ovim prvim tjed­nima, da zajedno pričekamo i vidimo je li situacija povoljna, je li se stanje primirilo, i kad vidimo da je napo­kon sve pod kontrolom, veselit ćemo se povratku u vrtić. Naravno, rodite­ljima koji nemaju mogućnosti ostaviti dijete doma u nekom sigurnom okruže­nju, pružit ćemo svu podršku i zaštitu koju budemo mogli. Svima nam je cilj ostati zdravi, a u vrtiću se jako puno grli, mazi, igra. To je njegova srž. Bit će teško, nemoguće, držati distancu. Jer, ako fizički i učiniš korak natrag, ona emo­cionalna nit te vuče da dijete uzmeš u naručje, utješiš. Jače je to od korone – zaključuje za DuList Diana Brkić, pri­vremena ravnateljica dubrovačkih pri­gradskih vrtića.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 6. svibnja 2020.