Aktualno

DARIO ČAGALJ ‘Umjetnička’ mi je drugi dom. Tu sam od djetinjstva, kasnije kao nastavnik i sada kao ravnatelj!

DARIO ČAGALJ ‘Umjetnička’ mi je drugi dom. Tu sam od djetinjstva, kasnije kao nastavnik i sada kao ravnatelj!

Malo je čudan osjećaj postati ravnateljem jer je iznenadan. Nisam to očekivao ni planirao. Nisam čak nikada o tome niti razmišljao, kao što nisam razmišljao niti o odlasku iz škole. Meni je škola kao drugi dom, tu sam od djetinjstva, prvotno kao đak, pa kasnije kao nastavnik i sada na kraju kao ravnatelj. Volim ovu školu i vrlo rado sam se prihvatio ovog posla jer uvijek normalno razmišljaš kako ćeš je još više unaprijediti i doprinijeti, kako učenicima, tako i nastavnicima da imaju bolje uvjete za rad – rekao je na početku razgovora Dario Čagalj ravnatelj Umjetničke škole Luke Sorkočevića. S njim smo razgovarali o njegovoj novoj funkciji na koju dolazi kao dugogodišnji profesor gitare, ali i o njegovom pogledu na školstvo te glazbi i umjetnosti. Za početak o planovima, a njih je puno jer uvijek ima mjesta za poboljšanja…

Dolaze mlade snage
—Plan je još dodatno unaprijediti školu, srediti ju, kao i vrt. Za koncertnu dvoranu nabavili smo nove stolice, zahvaljujući našem bivšem ravnatelju, koji nam je izašao u susret. Riješili smo i problem hodnika pa djeca neće više trebati čekati na nogama satove ili sjedati na hladnim klupama jer su postavljene fotelje na kojima će moći pričekati nastavu ukoliko dođu ranije. Također, postavljena je i ograda u vrtu – ispričao je ravnatelj, dodajući kako će obnova tvrđave u sklopu vrta Umjetničke još malo pričekati. Naime, očekivana sredstva će najvjerojatnije izostati jer je škola dugo čekala dozvolu Konzervatorskog odjela budući da je tvrđava spomenik kulture. Ipak, neće odustati, istaknuo je, jer cilj je obnoviti tvrđavu pa će sredstva pokušati tražiti negdje drugo. U posljednje vrijeme primjetan je značajan broj mladog nastavnog kadra u Umjetničkoj školi, što je izvrsna podloga i za nove projekte. Veći dio zaposlenika, reći će ravnatelj Čagalj, je s glazbenog odjela.
—Čini se kao da sam jučer bio među mladim kolegama, a sada pripadam starijem kolektivu. Dobro je što nam dolaze mlade snage, koje su prije svega izrazito ambiciozne – ispričao je Dario Čagalj koji ovu školu poznaje ‘u dušu’. Naime, bio je najprije njen učenik, a tada je, priča nam, puno toga bilo drukčije.

—Tada se ložila peć na drva, a podovi su bili drveni. Ova škola je obnovljena osamdesetih godina. Početkom osamdesetih smo bili premješteni u privremeni objekt na mjestu današnje škole na Ilijinoj glavici, a zgrada se za to vrijeme renovirala. Nakon toga, još uvijek je dosta toga ostalo nedorečeno. Normalno, kako se vremena mijenjaju, kako smo ušli u Europsku uniju, nastava mora biti u jednoj smjeni. Mahom su sve škole prešle na jednosmjenski rad, a u glazbenoj školi se uglavnom nastava odvija poslijepodne. Malo je djece koja idu u dvije smjene, tako da mogu ići u jutarnju i poslijepodnevnu smjenu, a nedostaje nam prostora. I to je jedan od planova – da se neke od soba koje imamo možda podijele na dvije, tako da dobijemo dodatni prostor. Najveći nam je problem s individualnom nastavom, a to je rad ‘jedan na jedan’. Dosta je učenika i nastavnika u poslijepodnevnoj smjeni, tako da se povremeno radi i u mom kabinetu, uredu pedagoginje, pa nekad čak i u hodniku – priča novi ravnatelj, koji se u svom pedagoškom radu uvijek trudio iz učenika izvući ‘najbolje’.

Umjetnost uvijek ispred tehnike
—Svaki učenik je individua za sebe i sa svakim učenikom imate različiti pristup, barem sam ja tako radio. S nekom djecom je bilo potrebno deset minuta razgovarati prije nego što uopće započnete sa satom o različitim temama – od njegove svakodnevice, o njegovom pristupu i samoj glazbi, dok recimo, ima pojedine djece koja nisu od priče, koja su došla samo ‘raditi’. Neće vam oni to naravno reći, ali vi to osjetite. Nije nikakav problem izvući ‘najbolje’ iz učenika, samo se trebate spustiti na njihovu razinu. Mislim da to, barem meni, nikada nije bio problem, ali naravno, ponavljam, treba imati dosta strpljenja – priča nam. I to jako puno strpljenja, jer to je ono osnovno što je ‘naučio’ iz dugogodišnjeg rada s djecom. Ispričao je kako neka djeca, primjerice, ne mogu shvatiti da je Umjetnička škola – škola. Ona nije poput sportskih aktivnosti, gdje se odradi trening i nakon toga je dijete slobodno.

—U glazbenoj školi je obrnuto jer se na nastavi dobiju samo informacije što i kako se treba odraditi, a najveći dio posla dijete mora napraviti doma. Dosta njih, pogotovo u osnovnoj glazbenoj školi, kada dođu doma, ostave instrument negdje sa strane i ne otvaraju ga do sljedeće lekcije. Na sljedećem satu onda idemo ispočetka, i to nije jednostavno jer treba puno strpljenja i živaca. Na gitari je problem što puno vremena treba samo da bi dijete naučilo, ako uopće i nauči, pravilno držati instrument i dobiti ton, za razliku, recimo od klavira, gdje će već na prvoj lekciji udariti o tipku na klaviru pa će izvući čisti ton. Na gitari i na gudačkim instrumentima je to veći problem – ističe profesor gitare. A kad se usvoje osnove muziciranja, što doprinosi uspjehu – tehnika ili umjetnička interpretacija?
—Mislim da je jedno i drugo jednako važno, iako, kroz svoje iskustvo, mogu reći da ima dosta umjetnika koji tehnički i nisu nešto savršeni, ali ostvaruju izuzetan umjetnički dojam. Po meni je umjetnost uvijek ispred tehnike jer s tehnikom možete doći do određene granice. Ako nemate u sebi tu umjetničku žicu i emocije, onda mislim da nikada to ne možete predočiti publici i da vas publika nikada neće razumjeti što ste im željeli uputiti i predstaviti. Za mene je umjetnost odavno prešla svoju gornju granicu. Da ne bi ispalo da sad kritiziram umjetnike 20. i 21. stoljeća, koji neupitno, jesu umjetnici, ali mislim da je vrhunac već bio i da ne bi trebalo izmišljati ‘toplu vodu’, osim normalno kad je u pitanju simbioza umjetnosti i moderne tehnologije. Kada je u pitanju klasična glazba, onda je vrhunac već bio, a ovo što se sada događa, ljudi samo izmišljaju nešto da budu različiti od ostalih i samim time se ističu. Mislim da mogu slobodno reći da se nikada više ne može ponoviti jedan Mozart, Bach i Beethoven. Sve ovo što danas, osim ako se ne piše u duhu toga vremena je premoderno, nije toliko pitko. Umjetnost je jednostavnost, tako da su sva vrhunska umjetnička djela u principu jednostavna djela i većina ljudi ih može razumjeti. Ako se trebam potruditi da razumijem sliku koja visi na zidu ispred nas, onda je pitanje koliko je to umjetničko djelo – priča Dario Čagalj koji se jednim dijelom i zbog toga glazbi posvetio upravo s ‘druge’ strane, podučavajući je.

Uvijek uz glazbu

—Živjeti od karijere u klasičnoj glazbi je jako teško, pogotovo u Dubrovniku. Govorim da bi nešto uspio, osim što stvarno moraš biti izuzetno dobar, bez obzira na talent, moraš puno vremena potrošiti i uložiti za vježbanje. A osim toga, normalno i sam taj organizacijski sustav, daleko si od centra i od događanja, u ovom slučaju Zagreba. Jedina alternativa je bila škola i usputno sviranje na gažama. Pružila mi se prilika nakon rata, 1996., doći na mjesto nastavnika gitare što sam prihvatio i ne žalim uopće, dapače, imao sam dobra iskustva s djecom i još uvijek susrećem bivše đake na Stradunu, koji mi se javljaju, što znači da smo imali dobre kontakte i odnose. Uvijek sam i ‘gažirao’ sa strane pa bih zaradio dodatni honorar pa sam povezao ugodno s korisnim – priča nam Čagalj otkrivajući kako je i njegov glazbeni put počeo uz rock.
—Uvijek mi je život bio uz glazbu, što klasičnu, što zabavnu. Kao student u Splitu sam upoznao i klapsku pjesmu, ali na samom sam početku svirao rock, pa kasnije i pop i zabavnu glazbu. Putovao sam dosta i po svijetu. Glazba mi je pružala nešto što mi rijetko koja profesija može pružiti, osim u materijalnom smislu. Da bi od glazbe baš živio, osim znanja, trebaš imati sreću i trebaš biti blizu oltara, što bismo mi rekli. Ali, bez obzira na sve, jako sam zadovoljan i sretan što se time bavim i to mi je uvijek bilo zadovoljstvo te jedan, rekao bih filter, kada se malo napregneš – što psihički, što fizički pa poslušaš dobru glazbu ili malo zasviraš te se ‘ispušeš’ na taj način – priča Dario Čagalj, a nas je za kraj zanimalo što bi poručio djeci, budućim učenicima Umjetničke škole, kao profesor, ali i kao novi ravnatelj:
—Djeca moraju znati da ne mogu baš svi upisati ono što žele, ali ako upišu glazbenu školu, upisat će nešto što će im u životu sigurno doprinijeti njihovom općem znanju, kulturi i naučit će notno pismo. Glazba je općenito jako povezana, nema tu razlike, note su note, bez obzira je li to zabavna, rock, pop, jazz ili klasična glazba. U svakom slučaju, note su iste i ima ih samo sedam. Ne znači ako se upiše gitaru, klavir ili obou, da ne mogu sutra završiti na nekom drugom instrumentu bez pedagoškog rada na tom instrumentu. Zašto? Zato što je to sve međusobno povezano. Kako kažu – ‘glazba je zvonka radost’.

GUBLJENJE VREMENA NA ‘GOOGLANJU’
Mobiteli van iz škole!
Prvo bih ukinuo mobitele jer nažalost, moderna tehnologija, koliko god doprinosi u pozitivnom smislu, toliko i oduzima. Djeca su previše zaokupljena modernom tehnologijom jer dosta vremena gube na ‘googlanje’ i traženje kojekakvih informacija. Imam i dojam da gube koncentraciju zbog toga, što znam iz osobnog iskustva u nastavi. Mobiteli stvarno previše zaokupljaju dječju pažnju, a gledao sam i emisiju o školama koje su zabranile korištenje mobitela. Tek sam došao na mjesto ravnatelja pa ne bih htio odmah započeti s nekim rigoroznim mjerama, ali ćemo razmisliti o tome u budućnosti.  

Iz tiskanog izdanja od 1. ožujka 2023.

Pročitajte još

RODITELJI, PAZITE! Jezivim snimkama ciljaju na najmlađe

Dulist

Kako pad inflacije, ukidanje APN-a i rast kamata na stambene kredite utječu na tržište nekretnina?

Ivana Mijić Vulinović

ELAFITI SLALOM Požurite, uskoro završava prvi krug prijava

Dulist