Već sedmu godinu 1. ožujka edukacijski rehabilitatori obilježavaju svoj dan. Da njihov poziv nije lagan kao i da je neizmjerno koristan kako potrebitima tako i čitavoj zajednici – čini se samo po sebi razumljivo i trebalo bi biti svima jasno. Ipak, problem manjka ovog toliko potrebnog kadra alarm je koji ukazuje na činjenicu da se ipak ne čini dovoljno na osvještavanju navedenoga.
-Taj 1. ožujka je proglašen Nacionalnim danom edukacijskih rehabilitatora s ciljem da se podigne razina svijesti u društvu o našem pomagačkom zanimanju. Ali naravno i o populaciji s kojom radimo, odnosno kojoj smo posvećeni. Dakle, djeci s teškoćama u razvoju, njihovim obiteljima i osobama s invaliditetom. Pa ako i taj jedan dan posluži da se čuje o našem radu, izazovima i poteškoćama s kojima se susrećemo… Ako je i taj jedan dan prilika da se podigne razina svijesti, da se zagriju srca za one najpotrebitije u društvu… mislim da je to više nego dovoljno uspješan dan – rekla nam je edukacijska rehabilitatorica Ana Radišić koja je svoj dan proslavila na radom mjestu.
-Današnji dan mi je bio radni s našim korisnicima. Naime, radim s djecom s teškoćama do tri godine starosti i njihovim obiteljima. Današnji je dan zaista bio ispunjen više osmjesima nego inače i baš nekom posebnom radošću i toplinom. Uz to još sam dobila i krasne čestitke i poruke podrške. Naravno drago ti je kad vidiš da je tvoj rad prepoznat, podržan i da se vrednuje u zajednici. To je zaista najveće priznanje i radost – zaključila je Ana koja nam potvrđuje ono što je zapravo opće poznata stvar; edukacijski rehabilitatori su deficiratno zanimanje.
-Malo nas je, to je točno. Šteta, jer uza sve izazove ovaj poziv je prekrasan! – poručila je Radišić.
Mi svim edukacijskim rehabilitatorima čestitamo njihov dan uz želje da im uvjeti edukacije i rada u skorijoj budućnosti budu što pristupačniji i adekvatniji, te da ih bude više. Na zadovoljstvo njih ali, što je i najbitnije, onih koji ih trebaju.
Foto: Privatna arhiva