Ako biste pokušali usporediti Cavtat XIX. stoljeća s današnjim, pronašli biste vrlo malo sličnosti. Naime, početkom tog stoljeća prestala je postojati Dubrovačka Republika u sklopu koje su se nalazile Konavle s Cavtatom stoljećima i koje su tada, zajedno sa cijelom Dalmacijom, postale dio Habsburške Monarhije. Car Franjo I. je 3. kolovoza 1816. proglasio Dalmaciju, Dubrovnik i Boku Kotorsku posebnom pokrajinom, a godinu dana iza Kraljevinom Dalmacijom. Od tada se područna vlast dijelila na okruge (zadarski, splitski, dubrovački i kotorski), te je Cavtat pripao dubrovačkom okrugu. Tako su se Cavtat i Konavle našli na samoj periferiji ogromne, rekli bismo danas multinacionalne države. Cavtat je tada bio tek jedan mali činovnički i ribarski gradić ili bolje rečeno, nekakva mješavina urbanog i ruralnog.
MIRISI, ZVUKOVI…
Cavtat je prolazno mjesto, najviše ljudi dolazi tu zbog zaposlenja, luka je prepuna brodova jedrenjaka. U to je doba fluktuacija stanovništva u Cavtatu bila vrlo velika za razliku od ostalih mjesta u Konavlima. To je bilo i razumljivo jer okolno stanovništvo živi isključivo od poljoprivrede i vezano je za zemlju, dok u Cavtat dolaze zanatlije i činovnici koji se tu zadržavaju onoliko vremena koliko to posao od njih zahtijeva. No, sam Cavtat tada ne izgleda niti malo privlačno – ulice ne nalikuju onima danas, nisu popločene i asfaltirane, već su zimi blatnjave, a ljeti prašnjave. Iz tih se ulica šire različiti mirisi koji današnjem čovjeku nikako ne bi bili ugodni. Tako po ulicama curu fekalije iz svinjaca i staja, a često puta na ulicu se iz kuća izbacuju sadržaji noćnih posuda i ostala nečistoća. I zvukovi, koje biste čuli u tim ulicama, su neusporedivo različiti od današnjih. Iz kuća se čulo sigurno udaranje stativa jer je većina Cavtajki živjela od tkanja. Tako je za Cavtajke Mato Vodopić u svojom knjizi Marija Konavoka rekao: „Dobre žene, nema zbora, ali je nezgoda, da su veći dio tkalice i kruharice, pa što ćeš da ti rečem, malahno, kako mi obično velimo, kundurice“. Isto se tako čuje rzanje konja, revanje magaraca, kokodakanje kokoši i ostala kakofonija zvukova koje proizvode domaće životinje i ljudi. Jedini ustrajni zvuk iz toga vremena kojeg i danas možemo čuti je zvono s zvonika crkve sv. Nikole.
U OPRECI S MORALOM I ĆUDOREĐEM
U to vrijeme je Cavtat imao manji broj stanovnika nego sada, ali je svejedno tada bilo četrdeset kavana, spremišta i prodavaonica, pa već spomenuti autor Mato Vodopić na sljedeći način opisuje Cavtata: „Prošetaj se po Rivi i sve ti je udilj pred očima. Ljudi prosti, ribanjem i pomorstvom potrebno pribavljaju; medju njima koji trgovčić, što u Dubrovnik ili u Trst dodaje ulje, loj, kože i drugo te Konavljanin snose, a prima u zamjenu one trgovine, koje trebaju mještani. Krčmara mnogo više nego mjesto podnosi radi svakidašnjega slaženja Konavljana, ili da prebrode u Dubrovnik ili da opreme tu sudbeni ili koji drugi posao”. U krčmama su se često događale i stvari koje su bile u opreci tadašnjem javnom moralu i ćudoređu, pa su se i lokalni župnici često puta vlastima žalili na takve izgrede. Župnik Bogdanović se tuži kako tu ima uvijek svađe, tuče, psovke i moralno-ćudorednih zastranjivanja. Župnik Nikola Gjurijan piše kako je Pave Kalačić u nezakonitom odnosu s Markom Herendijom iz Oboda čija je gostionica postala leglom skandala i nemorala. Isto tako je ostalo zapisano da je Jele Sturica iz Oboda, koja prodaje vino i ostala pića u kući Kličana, stupila u intimno prijateljstvo s Perom Skurićem. Uzrokom skandala bila je i neka Lucija Račić iz Plata koja je kao sluškinja bila kod Ivana Kazilari u Cavtatu, ali ju je on otpustio, a ona je za inat otvorila jednu gostionicu u kući Ivana Bačan gdje bi se sakupljala svjetina sumnjivog ponašanja. Poslije je prešla u službu plemića Vlaha Caboga, a tamo je zavela Iva Brautovića koji je već oženjen i ima troje djece. Sve ove osobe župnik je prijavio Preturi, ali izgleda bez većeg uspjeha, jer dalje kaže kako su se oni i nadalje vladali kao do sada, dapače su bili još gori, jer su se hvalili svojim postupcima. Dakle, Cavtat XIX. stoljeća je sigurno, današnjem promatraču, teško dočarati.