Rijetki su ljudi koji su poput Cavtaćanina Ljudevita Vuličevića. Dovoljno je ukratko nabrojati čime se sve Ljudevit za života bavio i kakvi se atributi vežu uz njega – franjevac, misionar, svjetovni svećenik, raspop, filozof, učitelj, pisac, novinar, konvertit – i postaje vrlo jasno kako je riječ o iznimnoj figuri. Ljudevit je životni put započeo u Cavtatu gdje je rođen 30. rujna 1839., a okončao ga je 7. srpnja 1916. u Napulju. Rođen od majke Jele Vuličević kao vanbračno dijete Nika Papi, člana poznate cavtajske obitelji koja je izumrla tijekom XX. stoljeća. Krsno ime mu je bilo Petar, a ime Ljudevit je uzeo kada je postao pripadnikom Franjevačkog reda. Koliko je poznato, školovao se u Italiji odakle se 1862. kao franjevac vratio u Dubrovnik. No, njegov nemirni duh nije priznavao stegu i red kakvu je zahtijevao samostanski život te uskoro dolazi u sukob s franjevcima u Dubrovniku. Najvjerojatnije je kao ‘nagradu’ za svoje slobodniju interpretaciju života u samostanu otišao u Albaniju, u Skadar, te je tamo boravio i radio pod
paskom biskupa Ilije Ćurćije, rođenog Dubrovčanina. No, ni Skadar očito nije pružio Ljudevitu što je njegov nemirni duh tražio, te ne samo da odlazi iz Skadra, već istupa iz franjevačkog reda i postaje svjetovni svećenik u Istri. No, uskoro istupa i iz svećeničkog reda i započinje se baviti novinarstvom te se seli u Trst i postaje privatnim učiteljem, te između ostalog napušta katoličku crkvu i prihvaća protestantizam. U Trstu uređuje omladinski list Il giovane. U tom razdoblju počinje i njegovo intenzivnije bavljenje književnošću. Izlazak na književnu pozornicu ostvario je 1879. godine knjigom ‘Moja mati’. Kao što je jasno i iz samog naslova, primjetna je njegova izuzetna ljubav prema majci koja je imala značajan utjecaj u njegovom životu, posebice s obzirom da ga je sama odgojila. Tako u navedenoj knjizi piše: ‘Materina ljubav spašava sina. I mene spasi ljubav moje matere’. Otac Niko Papi nikada se nije vjenčao s njegovom majkom Jelom Vuličević, ali ga je najvjerojatnije priznao za sina jer se Niko spominje kao otac u matičnim knjigama rođenih. Vjerojatno je najbliže istini kako je ovaj odnos između sina, majke i oca bio uzrokom ovakvoga životnog puta Ljudevita Vuličevića koji kao da je kroz cijeli život tražio sebe. U tom kontekstu znakovito je i njegovo prihvaćenje srpstva kao nacionalnoga indetiteta, što i nije bilo neuobičajeno za vrijeme i prostor u kojem je živio. U svojoj knjizi ‘Dubrovački Srbi katolici’ dr.sc. Nikola Tolja možda je najbolje do sada analizirao i opisao razloge takvog stava Vuličevića i dijela Dubrovčana i Cavtaćana, pa između ostaloga zaključuje: ‘To što je srpskokatolički pokret bio oblikovan jedino u Dubrovniku, rezultat je i posljedica osobitih, specifičnih, višestolje tnih dubrovačkih društveno-političkih i povijesnih obilježja, napose tijekom njegova 19. stoljeća kada je ostao neslobodan, kada je od nekadašnjeg ponosita i slobodna grada-države pretvoren u ponižavajuću provinciju na rubu Austro-Ugarske Monarhije. Uzaludni su svi pokušaji da se srbokatolička po java i pokret u Dubrovniku sh vati i protumači mimo pozna vanja tog – po mnogočemu specifičnog i u povijesti rijetko zabilježenog – društveno-političkog i povijesnog bića’. Dakle, koliko god bio osoben i nemirnog duha, ipak i objašnjenje za osobe poput Ljudevita treba tražiti u kontekstu njihova vremena i nastojati ga protumačiti s odmakom koji omogućuje čišći pogled ne samo na prošlost već i sadašnjost.
Cavtaćanin Ljudevit Vuličević
