GradUrednički izbor

BRANITELJ PERO BENDER Meni je ’95. stvar završila! Odabrao sam biti Pero glazbenik, a ne Pero ratni veteran!

BRANITELJ PERO BENDER Meni je '95. stvar završila! Odabrao sam biti Pero glazbenik, a ne Pero ratni veteran!

Dijete grada, Gruža… Glazbenik, gitarist i pjevač Pero Bender sa 19 godina umjesto svirat u Austriju uputio se u rat. Prijavio se sam u Gruške dragovoljce. Na pitanje ‘zašto’ odgovara kako odgovor nije baš tako jednostavan ni jednosložan.

-Došlo je tu do stereotipa raznih zašto ljudi idu – stvaranje hrvatske države, buđenje nacionalnog ponosa. Kod mene, a i mislim kod masu drugih ljudi nije tako išlo – rekao nam je Bender, spominjući se najprije ljeta ’91.

Fantastično ljeto

– Ajmeee, to je bilo jedno baš fantastično ljeto. Kupali se na Banjama, tamo je bila ta jedna rockerska ekipa u kojoj sam ja isto bio, pa Porporela, Lazareti svaku večer. A gore po Slavoniji se već kuhalo. Bio je osmi mjesec i planirao sam s ekipom muzičara iz Grada poći za Austriju. Nismo mi tad mislili da će se ovdje baš nešto zakuhat – prisjetio se Pero, ističući kako su njegovi doma bili uvijek nacionalno osviješteni.

Jesi ti lud?

-Moji su se svi onako revno upisali u HDZ. Onda sam ih ja izluđivao doma da glasaju za Titovog generala. Imao sam takav odnos prema svemu tome, zafrkantski. Međutim, večer prije nego sam trebao poći u Austriju, a ekipa je išla brodom Jadrolinije najprije za Rijeku, vidim svog rođaka koji je stariji od mene 5 godina. On me naučio vezat špigetu, plivat, što čitat, kakvu muziku slušat, svirat gitaru… Praktički me definirao kroz djetinjstvo… I mi u spiku ono: ‘Što ti činiš? – ‘Što ima u tebe?’ Ja njemu : ‘Evo ja ću sutra za Austriju’, a on meni: ‘Ja sam se prijavio!’ Gdje si se prijavio? Kaže – u Gruške dragovoljce. Pitam ga: ‘Zašto? Jesi ti lud?’ Kaže on: ‘A to je taj momenat i treba se stavit na raspolaganje!’ Ujutro sam se pošao pozdravit s ekipom i ostao. Ljeto je još trajalo i uopće nisam imao svijest što bi moglo uslijediti – prepričao nam je Bender, koji nije odslužio vojni rok u JNA jer je procijenjeno da je zdravstveno nesposoban.

Cura iz Beograda i rođakova ‘sabotaža’

-Imao sam graničnu dioptriju. Onda sam izveo i lijepi cirkus na psiho – testu u Splitu da me slučajno ne pošalju u JNA. Sjećam se negdje krajem rujna u Lazaretima je bila neka svirka za Vukovar, za izbjeglice. To je bilo par dana prije nego je počeo napad 1. listopada. Ja sam bio s nekom curom iz Beograda. I još uvijek nije meni klikalo da će se tu nešto dogoditi. Onda je došla informacija da su tenkovi gore na Ivanici. Tu moju curu natjerao sam da bježi odavde, otpremio sam je na autobus za Herceg Novi, a u to vrijeme, rođak mi je ispričao da se sprema sastanak u Mjesnoj zajednici Gruž. Idem se prijavit! Rođak me pokušao sabotirat jer mu je moja majka napunila pipu da sam ja nesposoban pa me poš’o špijat. Ali ja sam već bio zainatio pa sam se uspio uvalit među Gruške dragovoljce. I tako je to krenulo – opisao nam je Pero.

Tako je krenulo; mladenački, ležerno, olako. A kako se odvijalo – pitanje je na koji nas je odgovor naravno jako zanimao. Jer ‘dječaci’ od 19 godina rat zamišljaju kao akcijske filmove u kojima Rambo neokrznut prolazi kroz kišu metaka…

Iz divnog ljeta u potpuno ludilo

-Ma ne može te na to nitko pripremit. U biti osjetiš se ti tu dio ekipe, imaš povjerenje u ljude s kojima si, početni dojam sigurnosti, koliko god se u masu situacija to uvjerenje pokazalo iluzornim. Jer bude tu ljudi koji se prepadnu, bježe… Polovicom 10. mjeseca poslan sam s ekipom na prvi teren i to ispod Krstaca u Župu. Dobio sam pušku M48 iz 2.svjetskog rata i 20 metaka. Sjećam se da mi je Mato Čurćija dao još 10 metaka da se, rekao mi je, ne brukam ako me zarobe. Onda je pao Plat, pa smo s rezervnom policijom pošli na Brgat pa je pao i Brgat. Pao je i Dubac. Onda smo došli u grad. Smješno je da me s Brgata kupio Đuro Jurković. To je čovjek koji me cijelo moje djetinjstvo, jer bio je policajac, hvatao jer sam radio pizd… s motorom. I bušio mi gume i parao vozačku, i sad me on evakuira odozgo – prisjetio se uz smjeh Pero zaključivši, sad već ozbiljno, kako mu je i danas nepojmljivo kako se u Dubrovniku kroz taj listopad tako strašno brzo dogodila ta promjena iz divnog jednog ljeta u potpuno ludilo.

Ranjen s 50 gelera, jedva ‘salpao’ oko

Pero Bender u ratu je proveo 3 i pol godine. Ranjen je 26.12. u Sustjepanu i nakon oporavka, koji zapravo nije bio ni blizu punom oporavku, vratio se svojima…

-Ja zaista ne znam kako je ta ekipa 6.12. uspjela obranit Srđ, ni ovi Sustjepan. Ti su ljudi doslovno spasili cijeli grad. Uglavnom 4 gardista su na žalost stradala u Sustjepanu i ja sam išao s ekipom iz Gruža po njih. I donijeli smo ih, na žalost, mrtve. 20 dana nakon toga su i mene donijeli iz Sustjepana. Ranjena, hvala Bogu. Dobio sam 50-tak gelera u tijelo. Oba dvije noge, lijevu ruku i oko. Imao sam sreću da mi osim oka nije povrijeđen nijedan drugi vitalni organ. Utvrdili su mi invalidnost od 30 posto. Pokojni doktor Mirčeta Vukčević, oftamolog, mi je spasio oko. Geler je bio doslovno milimetar od zjenice. Kad sam legao na krevet rekao mi je: ‘Što je a, jesi li se prepao? Ja sam rekao: ‘Jesam doktore’. Rekao mi: ‘Nemaš stvarno zašto, sad ćemo mi to izvaditi’. Onda je rekao časnoj sestri koja mu je asistirala: ‘Sestro bušilicu i borer 10!’ Na taj način se on zafrkavao. Ja sam bio baš onako mahnit poprilično tako da sam se vratio u postrojbu čim sam se mogao osloniti ponovo na noge. Nakon jedno dva mjeseca iz 2. bojne 163 dubrovačke brigade pozvali su me da pređem u brigadne izviđače 163. Moj prijatelj, tad zapovjednik, Frano Kolunđija me se sjetio gore s Brgata i rekao: ‘Ajde dođi ti s nama!’ To je bila jedna baš ozbiljna ekipa. Osim mene i pokojnoga Adnana Čampare – Čipija su svi bili aktivni gardisti. I to su bili ljudi da se u odnosu na njihove sposobnosti stvarno iskompleksiraš. To su bili momci stariji od mene par godina, a meni se tad činilo da je to što oni imaju 23-24 godine, a ja 19 nepremostiva razlika. A u biti sad kad pogledaš svi smo bili djeca. Ali dijeliti uniformu i postrojbu sa Franom Kolunđijom, Paskom Medićem, rođacima Mirkanom i Jadranom Hercegom, Stijepom Matkovićem, pokojnim Adnanom Čamparom, Baldom Bistrićem, Ivom Lučićem Minđuhom i Markom Rešetarom… to su stvarno bili ozbiljni, ozbiljni momci. I onda od tada pa negdje do ’95. sam ostao u toj jedinici. Čak i kad je bio proboj iz Grada da osvojimo nazad Županiju gore prema Hercegovini sam bio s njima. Skinuo sam se tamo negdje u 5. mjesecu ’95. jer mi se nešto bilo zakompliciralo u vratu od tih gelera pa su me operirali – ispričao nam je Pero i naknadno se sjetio nečeg vrlo bitnog za istaknuti.

-I molim te ako možeš dodati da sam se ja sa svojim ratnim putem uvijek osjećao inferioran, kao pripadnik seoske straže, u odnosu na svoje prijatelje iz SPJ-a Alberta Gregova – Grunfa i narodnog heroja Đura Kovačevića iz 4. Gardijske brigade, ali da svejedno mislim da su njih dvojica budale. I da sam puno zgodniji od njih – našalio se Pero.

Pero glazbenik, a ne ratni veteran!

Prošlo je više od 3 desetljeća, ali rat za one koji su ga prošli uvijek u pamćenju ostaje itekako živ, kao da je bio jučer. U pravilu. I ne samo rat, nego i ono vrijeme neposredno nakon. To poratno razdoblje ’90-tih. Pero se sa svojim mislima i sjećanjima nosio na svoj način…

-Definitivno je individualno kako će tko reagirati. Zasigurno struka ima odgovor na pitanja kako se ljudi nose s traumama i zašto se određene kategorije ljudi s njima nose različito. Vjerojatno i ja spadam u neku skupinu, ali ja ne prepoznajem. U biti meni je ’95. stvar završila. Ja nisam htio tada uzeti ni mirovinu ni ništa jer sam mislio da netko s 23 godine nema što raditi u mirovini. Cijeli sam se život bavio glazbom pa sam pošto-poto htio biti Pero glazbenik, a ne Pero ratni veteran. Meni to tako pompozno zvuči. I ovaj intervju je meni prepompozan jer mislim da postoji puno puno više zaslužnijih ljudi od mene da sad sjedi ovdje i priča u ovaj diktafon. Ali toliko puta sam te odbio da mi je više neugodno reći ti da neću, pa me eto – rekao je Pero.

Uistinu Pera Bendera svi u gradu, i šire, znaju kao vrsnog glazbenika. Ali samo onaj uži krug njegovih ljudi zna da je bio među onima koji su nas branili i obranili tih ’90-tih. Jer Pero to naprosto ne spominje.

-Ja ne znam je li to sad pitanje nakakvog mog načina rješavanja evidentne, sigurno, traume. Jer glupo bi bilo reći da netko tko je s 19 godina pošao u rat ne nosi makar neka obilježja toga tri i pol godišnjeg iskustva. Ja sam se nekako lakše našao u tome da krenem živjeti ono u čemu me rat prekinuo. Da se mogu u potpunosti ostvarit. Da nadoknadim u biti brzo te tri i pol godine koje su i formativne u životu nekog čovjeka. Pazi, ja sam mogao i studirati u to doba. Mogao sam puno više naučiti o gitari i o muzici u Zagrebu nego u Mrnjićima, ili u Bobovištima ili ne znam ti kojim toponimima za koje nisam uopće znao da postoje prije rata – rekao nam je Pero.

Obrambeni mehanizam

Pera smo pitali, kao jednome od njih, što mu znači Dan dubrovačkih branitelja i uopće obljetnice vezano za te ratne godine.

-Mene poprilično dugi niz godina, valjda sam imao taj jedan obrambeni mehanizam, to apsolutno nije tangiralo. Jednostavno se nisam htio uopće dovoditi u situacije da se nešto intimiziram s datumima, obilježjima, proslavama. Imam odlične kontakte s onima s kojima sam bio u ratu, to su divni ljudi i vežu nas zajedničke uspomene. Ti su mi ljudi glavu spašavali. Znači, nisam nikad imao osobni problem prema svojim ratnim drugovima, ali prema cijelom tom filmu sam imao otklon. Međutim što sam stariji, a valjda mi taj PTSP sve više probija, sve se češće zamislim i zapitam i 1.10. i 24.10. i 6.12. i 26.12. Međutim imam tu sreću što me doma doživljavaju k’o kompletnu budaletinu i apsolutno mi ne priznaju nikakvu, ali baš nikakvu ratnu zaslugu, štoviše rugaju se sa mnom. Misle da sam potpuni kreten što sam se uopće u to upuštao. Tako da na taj način nekako leveliram stvari – završio je svoju priču Pero Bender.

Pročitajte još

Može li Viktorija Knežević pronaći garsonijeru u Gružu za 300 eura?

Dulist.hr

AGLOMERACIJA DUBROVNIK Radovi od Mokošice do Lapada

Dulist

Nastavnici hrvatskog jezika Deranja i Asturić : Čitati, čitati i samo čitati. A sve kreće od roditelja!

Nora Di Leo