Juraj Kastriotić (1405.-1468.), poznatiji kao Skenderbeg, nezaobilazna je figura rano novovjekovne Europe koja je naročito u 15. i 16. stoljeću strepila pred Osmanlijama. Albanski junak svojim je pobjedama nad Osmanlijama stekao slavu čija je rasprostranjenost daleko nadilazila uske okvire njegove domovine i koja je živjela dugo nakon njegove smrti. Skenderbeg je tako kao romantičarski lik borca za pravdu dugo vremena bio inspiracija mnogim književnim, glazbenim i filmskim djelima. Slavno djelo Andrije Kačića Miošića ‘Razgovor ugodni naroda slovinskoga’ velikim je dijelom posvećeno Skenderbegu i njegovom junaštvu, a i veliki kompozitor Vivaldi napisao je operu pod nazivom Skenderbeg. Također je zanimljivo spomenuti i film snimljen o Skenderbegu još davne 1954., koji je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu. Naravno, kada su u pitanju takve povijesne osobe gotovo je nezaobilazno da se oko njih stvori mitski plašt kojeg je vrlo teško probiti kako bi se došlo do povijesne stvarnosti. Pučke legende i nacionalne ideologije (usmjerene i na štovanje i demonizaciju) stoljećima neumorno koriste i preoblikuju lik Skenderbega, stvarajući mnoštvo naličja i ocjena tog mitskog junaka. No, ono što slijedi nije iz tog arsenala, već je isječak povijesne stvarnosti koji nam otkriva vezu Skenderbega s Dubrovnikom i Konavlima. Prije negoli je osmanski stisak oko Dubrovnika umnogome odredio politiku Republike prema Osmanlijama (barem onu javnu) Dubrovčani su neuvijeno pomagali kršćane u borbi protiv Osmanlija, što je u dva navrata, 1450. i 1462., značilo pomaganje Skenderbegu. U ta dva navrata Skenderbeg je posjetio Dubrovnik i Konavle u okviru širih priprema za obranu od Osmanlija. Dubrovnik je u tom odnosu profitirao nabavom toliko nužnog žita iz Albanije, a Skenderbeg je od trgovačke republike nabavljao ratni materijal i prijevoz brodovljem; štoviše Dubrovčani su mu slali zidare i brodograditelje te ga pomagali i novcem koji je bio namijenjen za križarske ratove, a vrlo vrijedne su bile i diplomatske obavijesti. Dubrovačka vlada mu je čak bila obećala smjestiti obitelj na Mljetu u slučaju potrebe. Do drugog boravka Skenderbega u Dubrovniku došlo je prilikom njegovom povratka iz Italije 1462. godine. Malo vijeće povodom njegova dolaska u Dubrovnik odobrilo je 30 perpera za čašćenje njega i njegove pratnje. Vlada mu je također ponudila prijevoz brodom do Cavtata i slobodan prolaz kroz Konavle. No, usprkos srdačnim odnosima vlada je ipak kao mjeru predostrožnosti naredila konavoskom knezu da mu pođe u susret sa stotinu Konavljana koji će ga pratiti sve od Cavtata pa do njegova napuštanja dubrovačkoga teritorija. U istoj pratnji trebala su se naći i tri vlastelina koja su imala na raspolaganju 50 perpera za njegovo čašćenje. Prilikom putovanja do Cavtata putnike je zahvatilo nevrijeme, no brod je ipak uspio doći do svog odredišta. No, kako je bjesnila oluja Skenderbeg se sa svojom pratnjom u Cavtatu zadržao duže, što je izazvalo probleme u pribavljanju hrane za toliku svitu. Tada dubrovačka vlada promptno reagira te šalje pismo konavoskom knezu u Pridvorje te traži od njega da Konavljani u Cavtat donesu vina, hrane i stoke. No, u tom trenutku je dubrovački trgovački mentalitet prevladao politiku široke ruke. Dubrovčani su ocijenili kako je s čašćenjem gotovo te su izričito knezu napomenuli kako Skenderbeg i njegova svita moraju kupiti ono što misle pojesti i popiti. Je li se među Skenderbegovom svitom od tog trenutka jelo i pilo onako obilato kao dok su to plaćali Dubrovčani danas je nemoguće reći, no možda je baš o tome raspredala kakva, nama danas nepoznata, pučka priča o slavnom albanskom junaku Skenderbegu.
Boravak Skenderbega u Konavlima
