Kad sam počeo? Stvarno ne znam… Svi smo ti nekako u Festi! Ma Sustjepan je jedna neobična župa, spada pod Župu svetog Spasitelja u Mokošici, odnosno preko puta. I prije, u ona vremena, Osojnik je bio pod tom župom, Petrovo selo, Sustjepan i Mokošica, kao i Nova Mokošica, koja se poslije odvojila i sada je zasebna župa. Rožat i Šumet imaju svoju župu, ali najvažnije je to da je zapravo za Festu cijela Rijeka dubrovačka povezana. Uvijek smo bili – priča nam Mateo Čanić, barjaktar Župe svetog Stjepana iz Sustjepana, voditelj plesačke skupine Kulturno umjetničkog društva Marko Marojica iz Župe dubrovačke i veliki ljubitelj i njegovatelj tradicije – i ne samo za Festu. Ipak, reći će, ‘Festa je Festa’, a više detalja saznat ćemo u ovoj lijepoj priči…
—U Sustjepanu se čekamo negdje oko šest i po ujutro, dok se skupimo svi, jer matica je u Mokošici, gdje je i prva jutarnja misa i blagoslov putnika. Onda oni silaze dole uz trombunjere, silaze na rivu u Mokošicu i brodom se u biti upućuju u Sustjepan. Mi ih dočekujemo i zajedno dočekujemo barjaktare iz Komolca, Rožata i Šumeta. Zajedno krećemo prema gradu, a treba nam otprilike uru i pol, jer na pojedinim mjestima kupimo i ostala bratstva – ističe.
Tradicijski ‘snažna’ župa
Prvo je stajanje malo prije mosta gdje nam dođu Sočani, potom ide i Kantafig, Sveti Križ, pa Elafiti, Mihajlo, Andrija… Jer ljudi su Festa. A Mateo nam kaže da mu je to nekako prirodno došlo, jer Sustjepan je jedna tradicijski jako ‘snažna’ župa.
—Cijelo selo je ‘oko barjaka’, a naše bratstvo svetog Stjepana jedno je od najstarijih bratstava uopće u Dubrovniku. Osnovano je 1454. godine, dok je crkva svetog Stjepana najstarija crkva ovog kraja izvan grada, izgrađena 1050. godine. Mislim da je starija jedino ona svetog Stjepana u Gradu. Naša crkva je zanimljiva po tome što se obično crkve nazivaju po glavnom oltaru, a u nas je glavni oltar onaj Gospe od Karmena, a imamo još dva oltara – svetog Antuna i svetog Stjepana. Sustjepan je čudno mjesto, imamo sv. Stjepana, no i svetog Antuna kojeg možda i više slavimo… Potom Svetog Nikolu na groblju u spomen braniteljima, a u neka starija vremena bio je u Kabogi i sveti Bernard. Baš tamo, recimo, krizmao se moj tata – ističe nam Mateo. Unatoč brojnosti crkava, bratstvo je jedno – a osmišljeno je na zanimljiv način.
—Postoje mlađi članovi društva i oni su iznimno važni. Svake godine se bira i uprava, a četvorica mlađih zadužena je za feste, za nositi križ ili barjak. Za svetoga Vlaha, jedan je zadužen za barjak, jedan za križ. I groblje je pod bratstvom, nije pod Boninovom, i onda kada netko premine, ta četiri mlađa člana zadužena su za ukop. Svake godine netko drugi je barjaktar, ipak često ta plemenita uloga zapadne – ponovo mene! – smije se dalje naš vedri sugovornik. Kako je Sustjepan po svemu jedna neobična župa, tako je i po – barjaku samom. Većina barjaka koje vidimo za Festu su iznimno stari, restauriraju se i obnavljaju. Sustjepanski nije iznimka.
—Problem je veliki kad je kiša za Festu. Naime, naš barjak je od svile, a na njemu je crtano tušem. Iznimno je star, ne znam točno koliko, a dali smo ga restaurirati kod časni u gradu. Napravile su nam jako težak barjak s duplom slikom, pa smo vratili nazad na ‘doradu’. Onda su nam samo izrezale sliku i stavile je u sredinu, a ostalo je opet sve tuš. Primjerice, da smo išli navesti motiv vezom, bio bi iznimno težak. Naš je barjak zaista lagan, svilen je za razliku od nekih, recimo šipanski – mislim da samo gore u kugli ima par kila! Zato i izgleda lako izvijati ga, ali vjerujte, nije – kaže nam. Nekog posebnog trika za izvijanje nema, ali da je ‘zeznuto’, iskreno će – jest.
—Dođe to s godinama i iskustvom. Ispočetka smo se i stariji brat Nikola, koji sada živi na Korčuli, i ja, uhitili toga. Bili smo mulci i s ocem bismo vježbali, sad ćemo mi to kao probati. Nikola je prvi izvio barjak, a prvi put kad smo vježbali, on je mogao u lijevu stranu, a desna mu je padala, a ja sam mogao udesno, a lijeva mi je padala – kaže kroz smijeh. Najveći problem je u tome, dodaje, što se barjak drži za sami kraj, a cijela elegancija je u tome da ide ravno i ne pada.
—U cijelom tom vrćenju lijevo-desno, ako se barjak ne drži ravno u ruci i ne okreće lagano, zastava će se zaviti. Okretanjem na drugu stranu se odvije, no ipak mora postojati neka tehnika, čak više nego snaga. Inače, prvo izvijanje je teško jer često zna puhati na Pilama. Velika zastava, velika površina… Nije jednostavno – dodaje kroz osmijeh. Zna uzeti barjak u ruke i kad se netko u Sustjepanu ženi. Kad je na početku razgovora rekao ‘Festa je jednostavno – Festa’, znali smo točno što Mateo misli. Za njega je to duh zajedništva, volja cijelog Sustjepana da krene kao jedno u čast Parcu. No ne samo za Festu, složni su neprestano, čak i sad kad su ‘raseljeni’.
— Ima dosta mladih, ali nas se nekako i dosta iselilo. Pa i sam sam pošao na Kantafig. Sustjepan je malen, trebaju se širiti obitelji, a nemaju gdje. Cure su se poudale, a i muški pošli, ali smo ipak jako povezani. Od tradicije, pa do onih svakodnevnih stvari. Ide se zajedno na Festu, svaku festu se u selu zajedno slavi, ali se i dole svi kupamo, igramo nogomet. Sustjepan je prava zajednica – zaključit će naš sugovornik, barjaktar Mateo Čanić.
Objavljeno u tiskanom izdanju 1. veljače