Zemlja (terra ferma) je najvrjedniji resurs. Stoga nije čudno da su se malverzacije u privatizaciji događale ne uvijek radi zastarjelih tvornica, nego često zbog zemlje na kojoj su se nalazile.
Napredak društva ovisi o poštenju i stručnosti prostornih planera. Zato su androidne urbane kreacije upitne jer nastaju kada virtualni knez vlastite vizionarske bajke pretoči u zakon. Tada prostorni planovi postaju zakonom utemeljeni dokumenti, koji su u ovom slučaju virtualne želje, i planirani kriminal!
Tu se radi i o amaterskim odlukama temeljenim na vlastitom kompleksu inferiornosti, i neznanju. U njima prevladava pohlepa za tuđim, u svijetu već postignutim, i uvijek prisutna namjera kneza da obezvrijedi kulturološke stečevine generacija Dubrovčana. On nameće svoj virtualni svijet lažnog poslovnog glamura; u Gradu kojeg planirano nastoji isprazniti od starosjedioca.
Zato su urbanistički planovi ključni alati. Svaki utjecaj da se u njih unesu laičke vizionarske mitologeme predstavljaju krimen. Posljedice takvog „posla“ su visokosežne jer uništavaju višestoljetne urbane stečevine na čijim resursima građani kapitaliziraju. Upravljanje prostorom je odgovoran zadatak. Stoga zabrinjava činjenica da institucije vlasti toleriraju političarima bavljenje tim poslom čak i ako se ogriješe u privrednom kriminalu. Politika prepoznaje i opravdava nepošteno upravljanje, dok profesionalna struka ne.
Ne može se bit stručnjak profesionalac i prostorni planer, te održati licencu ako ste kriminalac. Moramo se zapitati, je li to krimen da se tek završeni skupi prostorni planovi (godinama rađeni) sad moraju mijenjati: Groblje Dubac, Kongresni Centar Belvedere, Golf resort Srđ, Naselje Bosanka, Tuneli Minčeta, Rezervat Ilijina Glavica, Raskrižje Batala…
Belvedere, androidne prostorne podvale
Androidi u svom donkihotskom pohodu za vlastitu planersku prepoznatljivost i u lovu za titule vizionara planiraju hotelsko-kongresni centar na lokaciji sadašnjeg hotela Belvederea. Pošto je sve ozakonjeno kroz DPU, raspisan je natječaj. Tako je „vizionarski osmišljen“ Kongresni kompleks dobio investitora. Novi vlasnik s timom inženjera zaključuje da se Kongresni centar iz tehničkih razloga na toj lokaciji ne može izgraditi, a za izgradnju hotelskog kompleksa potrebno je da investitor izmijeni DPU.
Zamislite, kupite nekretninu za gradnju kongresnog centra, a dobijete da tehnički možete izgraditi hotel i to ako se izmijeni GUP i DPU. Za ovaj projekt godinu dana čekanja na početak građenja može koštati investitora i do milijun eura. Tko će platiti štetu? Da se takva podvala dogodi u nekim od europskih gradova, odštetni zahtjevi bi već bili podneseni. Očito je da androidima prostorno planiranje služi kao ješka za neke druge ciljeve.
Srđ – alkemija Balkana
Iz rata smo izašli s vlastitom državom, ali bez alata za razvoj. To su namirisali razni svjetski trgovci i špekulanti. Među raznim „lovcima“ pojavili su se i Alkemičari s Balkana s namjerom da utiliziraju postojeće resurse (jeftinu zemlju) i pretvore kalašnjikove u nekretnine. Problema ne bi bilo jer je njihov business bio legitiman, sve dok se nisu uključili domaći androidi, suučesnici u kreiranju prostornih inovacija. U ime novih investicija i zapošljavanja oni su obećavali svom puku brda i doline. Na našu sreću alkemičari nisu bili developeri – graditelji pa su im razvojne vizije bile toliko nepostojane koliko i business kojim su se bavili. Nekretnine na Srđu – Bosanci su mijenjale vlasnike. Utopistički planirane investicije su dosegle visinu od dvije milijarde eura.
I teško je pretpostaviti dokle bi apetiti rasli da nije kolabirao business. Ostali su prostorni planovi (do odluke Upravnog suda o veličini obuhvata) bez uporabne vrijednosti.
Stanovnici Bosanke su u procesu trgovanja zemljom pojačali budžete pa se sad u miru mogu kući peti na magarcu jer sigurnije alternative nemaju. Androidi su ostali kratkih rukava. Nama običnim građanima je ostalo da zemlju stare Astaree uživamo u izvornom obliku. Kaže se da je pravda spora, ali dostižna, pa i ovaj put je tako, svi su došli na svoje.
Dubac – groblje ili ješka
Ljudska prava su da se čovjek kad dođe vrijeme, ukopa. Društvo ima privilegiju odlučiti o lokaciji ukopnog mjesta. Prije šest, sedam godina androidni knez planira izgraditi groblje na Dubcu. Interes je bio ogroman i predbilježba je započela. Nudila su se razna rješenja nadgrobnih ploča. Uvjereni da sve mogu, androidi su odlučili prisvojiti mali komadić zemlje. Agresivno za više i tuđe krenuli su u proces izvlaštenja. Treba reći da se institut komasacije primjenjuje u projektima od javnog interesa. Je li javni interes kad ukopno mjesto mogu kupiti financijski moćni, ili nekome oduzeti zemlju (otkupiti za male pare) da bi drugi gradili mauzolej. To će sud presuditi.
Međutim, Androidima ishod nije bitan. Jer svaki put kad im zatreba politička podrška puka, problematika groblja ide u javnost. Uvijek obučena u novo ruho. Narod bez alternativne mogućnosti za grob je primoran vjerovati. Dovoljno je izmisliti neki razlog. Sad (iako se tinta na prostornom planu nije još osušila) idu u prenamjenu DPU-a. Dolaze izbori pa trebaju nečim impresionirati birače. Stoga odluče pored ukopnih mjesta proizvoditi i struju. Kažu: što će ti mauzoleji koji se ne vide iz Grada. Činjenica je da saga groblja Dubac ide u nastavcima, uvijek prema potrebi političara. Njima je važno održati u životu pitanje groblja kao izbornu JEŠKU.
Je li to poslovni krimen? Oni su sve ove godine dobro plaćeni za lansiranje skupe bajke i daleko više koštaju nego što vrijedi sporna parcela koju eto već sedam godina uporno hoće prisvojiti. Ne moramo se pitati jer znamo tko plaća ovu besmrtnu farsu?
P.S. Politika ima vlastite standarde i može amnestirati svoje grešnike. Građani to neće jer žele da im vođe budu moralne vertikale, i uzori za bolje sutra njihove djece.
Milan Karlovac