‘Spare Ribs’, album glasnog elektro-punk dua Sleaford Mods iz Nottinghama, a kojeg je Ivan predstavio u prošlotjednoj kolumni, odlično korespondira sa svim traumama i paranojama ‘post-truth’ društva i bez premca je najzanimljivije izdanje siječnja, mjeseca u kojem diskografska industrija u pravilu miruje. Tako bi i ostalo da prošlog petka omiljeni američki nerdrock bend Weezer nije, gotovo posve neočekivano, izbacio svoj četrnaesti studijski album. ‘OK Human’ ističe referencu na epohalnu ploču grupe Radiohead iz 1997., ali osim naslova i čovjek-nasuprot-tehnologije podteme, ne mogu se povući druge paralele s ‘OK Computer’. Weezerov novi rad njihov je najveći iskorak u neistraženo jer bend inače poznat po power-pop ili pop-punkzvuku prezentira 12 novih pjesama koje je Rivers Cuomo skladao uglavnom na klaviru, a snimljene su u pratnji orkestra od čak 38 glazbenika.
‘OK Human’, prema riječima Riversa Cuomoa, album je o izoliranosti, otuđenosti i osamljenosti, ali nije sumoran, neće vas deprimirati i upravo je savršena kulisa za dočekati godišnjicu lockdowna
Bez obzira na to što uopće nema poveznica s ‘crnom ovcom’ njihovog kataloga, albumom ‘Pinkerton’ iz 1996., ‘OK Human’ već na samom početku, najviše zbog poduzetih rizika, podsjeća upravo na taj album, onaj koji je kritika tragično propustila shvatiti, ali ga je publika toliko obožavala da se od kult ploče prometnuo u definitivni Weezerov album. Jer ‘Pinkerton’ s prvijencem ‘Blue’ (1994.) izmjenjuje prvu poziciju svake glazbene studije koja procjenjuje albume benda i reda ih prema izvrsnosti. A takvih je više nego što možete pretpostaviti. Prvi razlog tome je što su Weezer neobično produktivan bend s iznimno odanom bazom fanova. Drugi razlog je što im je diskografija ispunjena skoro jednakim brojem prvoklasno realiziranih djela visoke razine skladanja i potpunih promašaja (nepotreban album obrada hitova 80-ih) ili barem samo solidnih (album nazvan po liku iz serije ‘Lost’) pa je dušu dala za usporedbe, analize i sukobljavanje mišljenja. A kako vrijeme prolazi kreativnost Weezera sve je naglašenija. Tako su 2014. godine, nakon nekoliko radova koji se najbolje mogu opisati ocjenom ‘’nako’, treći put upomoć pozvali Ricka Ocaseka, slavnog producenta i lidera grupe TheCars. Uz njegovu pomoć snimili su ‘Everything Will Be Alright in th eEnd’ i opet su uspjeli s prokušanom formulomhard-rock gitara i pripjeva koji imaju ‘earworm’ kvalitetu, u najpozitivnijem značenju tog izraza. Weezerovi albumi uvijek su se pristojno prodavali (u slučaju kasno procvjetalog emo klasika ‘Pinkerton’ trebalo je malo više vremena), ali češće nego rjeđe dobivali bi neentuzijastične ocjene kritike. Ovaj put prevladavajuće mišljenje bilo je da su se Brian Bell, Rivers Cuomo, Scott Shriner i Patrick Wilson vratili u formu. Od tada su izbacili još pet albuma, ne računajući heavy metalom inspiriran ‘Van Weezer’ koji za objavu čeka svibanj. I opet ista priča. Više podbačaja nego uspjeha. Svoj potencijal posve su iskoristili samo na ‘bijelom’ albumu iz 2016. godine. A onda se u petak dogodilo malo čudo. Dok su njihovi štovatelji čekalisvibanj i najavljeni album, Weezer iznebuha objavljuju novu ploču orkestriranog popa i, već se može prognozirati, instant klasik.
Divno je kad te glazba tako iznenadi. Digneš se u petak ujutro (dan u tjednu rezerviran za nova izdanja), otvoriš Spotify i među novitetima koje ti njihov magični algoritam nudi tu je i novi Weezer. Vidio si spot za prvi singl ‘All My Favorite Songs’ i svidjela ti se pjesma, ali poučen iskustvom prethodnih razočarenja, prilično nevoljko klikneš play. I odjednom, kava ima bolji okus, vani je već svanulo i današnji dan opet će biti nešto duži, a uskoro će početi mirisati po proljeću. Druga pjesma se zove ‘Aloo Gobi’ (iza tog čudnog naslova krije se začinjeno jelo indijske kuhinje kome su glavne sastavnice krumpir i cvjetača), hvataš se kako začas lupkaš nogom u ritmu i pjevušiš refren…’oh-oh-oh my God, what’s happenin’ to me?’. ‘Grapes of Wrath’ nastavlja u poletnom tonu, klasični Weezer, samo malo drugačije izveden. Najbolja pjesma zauzima sredinu polusatnog albuma. ‘Bird With a Broken Wing’ evocira Beatlese iz ‘Abbey Road’/’Let It Be’ faze, a ta usporedba dobiva novi smisao kad znaš da su i Weezer orkestracije snimali u tom legendarnom londonskom studiju u kojem je slavna liverpulska četvorka skrojila svoje zadnje ploče. Valjda je nataložena energija u tom prostoru prelazna. ‘OK Human’, prema riječima Riversa Cuomoa, album je o izoliranosti, otuđenosti i osamljenosti, ali nije sumoran, neće vas deprimirati i upravo je savršena kulisa za dočekati godišnjicu lockdowna. Poslušajte ga zato sad jer će biti kasno kad se jednom vratimo super brzom životnom ritmu.
Foto: weezer.com