Stavljanje likova propovjedaonice Male braće u zdravstveni kontekst upućuje na zaključak da prijašnje mjesto ovih reljefa treba tražiti u ranijoj franjevačkoj crkvi u Dubrovniku, jer je njihov izbor povezan sa stoljetnom ljekarničkom praksom ovdašnjih franjevaca.
Mogao ih je raditi domaći majstor ili neki od talijanskih umjetnika koji su u to vrijeme radili u Dubrovniku. U svakom slučaju izrađeni su po narudžbi koja je uzimala u obzir posao franjevaca. Sve upućuje na to da su reljefi skinuti s propovjedaonice iz bivše franjevačke crkve sv. Tome apostola na Pilama.
Za većinu povjesničara nije sporno da su franjevci već u prvoj polovici 13. stoljeća imali prebivalište u Dubrovniku. Pojedini od njih navode procjene da je to moglo biti u razdoblju od 1209. do 1250. Dominik Mandić iznosi npr. mišljenje da su franjevci u Dubrovniku imali samostan najkasnije 1227. ili 1228. Junije Rastić veže nastanak samostana uz dokument iz 1235. u kojem se prvi put spominje franjevac u Dubrovniku.
Većina pak kroničara, kada govori o nastanku franjevačkog samostana u Dubrovniku, odlučuje se za 1250. godinu, termin kojeg je u svojoj kronici zabilježio i fra Vital Andrijašević (1616. – 1688.), koji je preživio veliki potres i opisao povijest samostana od 1649. do 1688. A različiti navodi u ovom smislu mogu se tumačiti činjenicom da jedni misle na početak gradnje, a drugi na završetak izgradnje samostana.
Franjevačko prebivalište u Dubrovniku, samostan sv. Tome, kao što otkriva više povijesnih izvora, moralo je zbog ratne opasnosti u 14. stoljeću biti srušeno. Crkva je tamo ostala sve do 1463., kada je zbog opasnosti od turske opsade, po odluci Vijeća umoljenih od 16. lipnja te godine, također i ona morala biti srušena. Propovjedaonica je dakle u crkvi sv. Tome morala biti izrađena prije 1317.
Nije, naime, logično da su je franjevci dali graditi nakon što su napustili samostan na Pilama. Isto tako, zna se da je ljekarništvo od liječničke struke odijeljeno u vremenu između 1231. i 1243., kada je Friedrich II. (1194. – 1250.), kao rimsko-njemački car izdao zbirku zakona koji su odijelili liječničku i ljekarničku struku. Zbog toga se može pretpostaviti da je propovjedaonica i njeni reljefi u crkvi sv. Tome napravljena poslije toga.
Na to upućuje prisustvo Marije Magdalene na propovjedaonici, kojoj se ljekarnici u to doba počinju utjecati za zaštitu. Moguće je, dakle, pretpostaviti da su reljefi i neki drugi vrjedniji dijelovi iz crkve sv. Tome, prije samog rušenja, skinuti i sačuvani u nekom prostoru u samostanu. Ako je to zaista bio slučaj, reljefi su tek nakon potresa 1667. opet mogli naći mjesto u konstrukciji nove propovjedaonice u obnovljenoj crkvi.
Da je reljef koji predočava sv. Luku evanđelista imao posebnu važnost i poseban tretman pokazuje i rupa za čavao, koju on kao jedini od svih pet reljefa ima. Taj sićušni otvor koji se nalazi iznad aureole sveca daje naslutiti da je reljef nakon što je skinut s prvotne pozicije u međuvremenu korišten. Reljef sv. Luke, kao zaštitnika liječnika, prema tome, vrlo je vjerojatno odmah bio smješten u ljekarnu, na počasno mjesto, na ormar ili neki postament u zidu, a kroz spomenutu rupicu bio je učvršćen za zid.
Danas na primjer takvo počasno mjesto u staroj ljekarni zauzima minijaturna slika ‘Dva Trojstva’. Ona je možda to mjesto u staroj ljekarni i dobila u 17. stoljeću nakon što je lik sv. Luke iz ljekarne uzet i ugrađen u propovjedaonicu.
A zašto reljef Marije Magdalene nema rupicu, i zašto on nije korišten u ljekarni, iako bi on u to doba više tamo spadao, može se pretpostaviti da to nije učinjeno zbog negativne percepcije s kojom se svetica povezivala. A sitne intervencije na rubovima pojedinih reljefa, mogu se objasniti drukčijom konstrukcijom propovjedaonice i njenog smještaja na novu poziciju.
Te činjenice, koje je uočio još Cvito Fisković, potvrđuju tezu da su reljefi skinuti s propovjedaonice iz crkve sv. Tome, pa je ovdje kod montaže na novu poziciju došlo do njihove prilagodbe. Majstor koji je posao izvodio radije je intervenirao u ‘stare’ kamene reljefe nego u nove profilirane mramorne okvire. Inače, i sami ukrasni detalji na reljefima otkrivaju njihovu povezanost dok su bili na prijašnjim mjestima.
Vidi se to po ukrasima na gornjem desnom kutu reljefa Marije Magdalene i gornjem lijevom kutu reljefa sv. Pavla, koji se nadovezuju. Identični ukrasni motivi, koji se nadovezuju, nalaze se kod reljefa sv. Petra i sv. Luke na desnoj strani propovjedaonice. Po tome je očito da su dva po dva reljefa bila smještena u određenom ‘bloku’, otprilike u pozicijama na kojima se i sada nalaze, dok je Gospi, koja se izradom i položajem ističe, pripadalo posebno centralno mjesto.
Po tome se može zaključiti da su reljefi na propovjedaonici u crkvi na Pilama bili vjerojatno ugrađeni u nešto stisnutijem obliku, i bez mramornih profila koji ih danas povezuju. K tome, neki od njih bili su nagnuti prema naprijed, pa su zbog toga bili i nešto širi u gornjem dijelu, što je značilo i nešto prostraniju košaru pri vrhu. Ti reljefi zbog toga su kod montaže na sadašnju poziciju u gornjem dijelu doživjeli i neznatno sužavanje.
Nagnutost reljefa prema naprijed ostala je, međutim, još u određenoj mjeri i na novoj propovjedaonici, kod likova sv. Pavla i sv. Petra. U propovjedaonicu, koju su tada reljefi tvorili, ulazilo se zasigurno kroz neki samostanski hodnik, slično kao i u današnjoj crkvi iz klaustra, kako je to u samostanima obično slučaj.
To otkriva i podatak da je bilo pet reljefa, jer da se u propovjedaonicu ulazilo iz prostora crkve stepenicama vjerojatno bi bila četiri. U obnovljenu sadašnju crkvu montirana je propovjedaonica već zasigurno prije nego je 1684., crkva ponovno ušla u upotrebu, jer su reljefi već postojali. U međuvremenu, od 1667. do 1684., dok se crkva obnavljala, za bogoslužje je služila samostanska kapitularna dvorana, današnji muzejski prostor.
Propovjedaonica koja je u današnjoj crkvi postojala prije velikog potresa zasigurno je u njemu uništena. Vjerojatno je bila puno manja, zbog velikog broja oltara koji su se u toj crkvi nalazili. Na zidu u klaustru još je vidljivo mjesto na kojem su bila vrata za pristup k njoj.
Sadašnja propovjedaonica morala je biti pomaknuta malo prema zapadu, kako bi zauzela sredinu između oltara sv. Franje i sv. Antuna, što je očito već u vrijeme montaže propovjedaonice moralo biti predviđeno, jer je oltar sv. Franje i oltar sv. Križa sagradio Giuseppe Sardi 1689., a godinu dana kasnije oltar sv. Antuna.
Fra Stipe Nosić