Vaše vijesti

260 dana – Priča o zločinu, patnji i oprostu

Tragedija Vukovara, ali i ostatka istočnog dijela Hrvatske koji je ovih dana prije trideset godina završio pod okupacijom neprijateljske vojske, možda je i najpotresnije opisana u autobiografskom romanu Marijana Gubina ”260 dana”. Knjiga je napisana 14 godina poslije rata, a govori o tragediji njegove obitelji, koju su zarobili okupatori u mjesecu kolovozu 1991. godine u Dalju, nedaleko od Vukovara. Točno 260 dana njegovi su roditelji, tri sestre i on kao desetogodišnjak, bili zarobljeni u srpskim logorima, mučeni, pretučeni, izgladnjivani.

“Što vidiš Robi iz svog mraka? Je li to ulica nekog europskog grada puna prolaznika i biciklista i dućana u kojima se peku krumpiri, kineska piletina i hamburgeri ili vidiš drveće kako se pretvara u baklje, bijelu prašinu raznesenih zidova i kratere granata na asfaltu. Što čuješ Robi iz svog mraka? More kako se penje zlatnom obalom Gambije ili možda helikoptere koji se dižu, zmijsko zviždanje maljutki, rojeve metaka kako se zabijaju svuda oko tebe i tenkovske kumulativne kako svrdlaju put kroz kuće. Ili je to onaj pravi mrak u kojem nema baš ničeg, kao soba u noći s prozorima pokrivenim tako da ne može ući ni trag ni sjećanje na svjetlo?” (Tomica Bajsić, Južni križ, 1998.)

Ova pjesma bez naslova iz poetske zbirke ”Južni križ” hrvatskog pjesnika i branitelja Tomice Bajsića, činila mi se najboljim uvodom u opis knjige ”260 dana” Marijana Gubine, koju sam 2016. godine imao čast predstaviti u Dubrovniku. Parafrazirajući Bajsićeve stihove mogli bismo se zapitati: Što vidiš Marijane iz svog mraka? Čuješ li išta iz tog mraka? Može li u taj mrak ući trag ili sjećanje na svjetlo? Iako nije nimalo lagan, jednoznačan, niti nužno konačan, odgovor na ova pitanja nudi nam njegova potresna, autobiografska i antiratna proza pod nazivom ”260 dana”. Primoran izgraditi svoju svakodnevicu nakon užasa koji je doživio u srpskim koncentracijskim logorima, rekonstruirati vlastiti identitetski rascjep, Marijan Gubina napisao je snažan roman o borbi za opstanak ljudskosti u čovjeku, o potrazi za izgubljenom slobodom, samoiskupljenjem, o bespoštednom suočavanju sa samim sobom, kroz duboki uron u prostore vlastitosti. Kako bi afirmirao osobno iskustvo rata, detabuizirao tematiku konc-logora, u kojima je proveo 260 dugih dana, do kraja ogolio ljudsku bešćutnost i prisutnost zla, Marijan Gubina napisao je moćnu i dojmljivu posvetu intimnoj tragediji, koja u sebi simbolizira sve tragedije nevinih žrtava ratova, viktimiziranih ljudskih sudbina. Davno sam negdje pročitao da nam pamćenje daje životni kontekst i sidri nas u stvarnosti. Povijesno pamćenje ujedinjuje ono izgubljeno i ono nedohvatno, ono korespondira sa sadašnjošću i anticipira budućnost, ono na jedan način humanizira i emancipira čovjeka, koji svijet više ne shvaća kao kaotičnu mrežu znakova i međusobnih odnosa. Bez obzira na veliku patnju i traumatične trenutke koji će ga pratiti do kraja života, Marijan Gubina imao je snage skupiti krhotine svog pamćenja i literarno ih uobličiti. Ova knjiga njegov je pokušaj da uhvati vrijeme, da iskaže patnju desetogodišnjeg dječaka koji bespomoćno pluta u limbu beznađa.

Na granici zbilje i sna
Poznata je činjenica da svaki rat zapravo kratko traje s obzirom na to koliko traju njegove posljedice. Rat izbezumljuje čovjeka, ugrožava njegovu egzistenciju, ponižava njegovo dostojanstvo, lišava ga života. U ratnom vihoru na vidjelo izlazi okrutna istina o vlastitoj bespomoćnosti, u kojem ne upravljamo svojom sudbinom, a kraj nam određuju neki daleki, mračni ljudi. U ratu zlo uzima svakojaka lica, koristi se ideologijama, religijama, nacijama, pravdom ili demokracijom, a u stvari je zlo uvijek isto, nisko, nagonsko, prljavo, bezbožno. Pisati o tom zlu, o ratu kao duhovnoj smrti čovjeka, koji je u propalom svijetu budućnosti izgubio svoje Božje poslanje nije nimalo lagan posao. Ogoliti do kraja ljudsku bešćutnost, sudbine ljudi kojima vitla nevidljiva ruka povijesnog usuda, uroniti u nevidljive i irealne sfere onkraj zbiljskog, znači vlastite strahove i tuge pretočiti u trijumf slobode. Zato je svaka književnost s tematikom rata duboko antiratna književnost, jer ona rat ne hvali, ne raduje mu se, i ne potiče ga, već ga naprotiv propituje, problematizira i osuđuje. Takva književnost je moralno angažirana, bazirana na poetici suosjećanja prema žrtvi, ona je utopistički predosjećaj nade da usred povijesnog usuda ratom poništene ljudske egzistencije, postoji ljubav, postoji utjeha, postoji smisao. Ona je subverzija egzistencijalne pustinje oružanog kaosa, negacija spirale nasilja pojedinaca koji su determinirani socijalnim, nacionalnim i svjetonazorskim okruženjem i opredjeljenjem. Suvremenu hrvatsku književnost obilježilo je iskustvo rata, srpsko-crnogorske agresije na našu domovinu. Brojni pisci crpili su svoje nadahnuće upravo na ratnoj refleksiji i mučan svijet stvarnosti pretvarali u izniman književni opus. Izniman zato jer je taj svijet stvarnosti bio konkretan i duboko proživljen, a samim time autentičan i vjerodostojan.

Roman ”260 dana” jedno je od takvih književnih djela, koji svoju autentičnost dokazuje na najteži mogući način, “metodom vlastite kože”. Ovo je roman fascinantne dubine uvida u tajne čovjekovog uma, stravična kronika ljudske transformacije u ratnim uvjetima, mučan naturalistički prikaz nesrećama obilježenih života. On je ujedno i glas koji potresa, munkovski krik užasa, tegoban i patnički put po mukama, neoznačenim postajama intimnog križnog puta. Marijanova proza je autobiografska, u njoj autor iz prve ruke opisuje ljudskom umu nepojmljivo iskustvo, lišeno patetike moraliziranja, okolišanja i relativiziranja dok opisuje mučne torture, okrutnost ljudi lišenih svih etičkih normi. Šokantnost teksta autor duguje činjenici svoje nazočnosti u samom epicentru zla, dok hiperrealizmom u opisivanju dehumaniziranih situacija u sumanutim bespućima zbilje sugestivno dočarava tjeskobu kao glavnu značajku životne stvarnosti likova. Bez poglavlja i jasno naznačenog fabularnog okvira, u monološkoj formi ovaj roman napisan je onako kako je jedino i mogao biti napisan, kao dnevničko iskustvo, jezoviti solilokvij, snažna slika moralne izopačenosti rata, dokument užasa. Bez fikcionaliziranja priče, autor jednostavnim narativnim postupcima ostvaruje prikaze čovjekove psihe s istaknutom suptilnošću, od arhetipskih osjećaja ljudske strepnje i straha, preko naturalizma u prikazima bolesnih poriva mučitelja, do potpune negacije i urušavanja intimnosti, dostojanstva, duhovnog sklada. Njegova rečenica je beskompromisna, ponekad gusta, često škrta, povremeno nedorečena, ali uvijek zasićena značenjima, sugestivna, nekako oporo poetična. Ona mora biti takva, jer kako drugačije opisati svu zbrku, nemir, nered, neizvjesnost, brze, gotovo filmske promjene događaja koji balansiraju na granici zbilje i sna, razumnog i iracionalnog.

Snažna antiratna poruka
Neprestano zagledan u svoju nutrinu, lucidan i britak, autor ljušti slojeve vanjskog okvira priče, logora kao distopijskog postapokalitičnog ”novog svijeta etnički očišćene zemlje”, otkrivajući krvavo, dotad nepoznato, ali pulsirajuće, živo i monstruozno stvarno naličje ljudske egzistencije. Samoidentificirajući glas pripovjedača mirnim tonom tumači nam zastrašujuće trenutke, kidajući najfinije niti duše protagonista, ali i čitatelja. Lakoćom pripovijedanja nadjačava mučnu temu, nadrealni prikaz ljudske okrutnosti i od knjige čini prvoklasnu literaturu koja zaslužuje svu čitateljsku pozornost. Autorovo intimno proživljavanje situacija u kojima je teško zadržati normalnost kakvu poznajemo, donosi nam iskaz dragocjenog ljudskog iskustva o neprocjenjivom značaju slobode, ljubavi i kršćanskog milosrđa, psihološki uvjerljivu prozu o ratu ”kao pogubi ljudske naravi” i ultimativnom zlu. Opisi ropskog rada, neprijateljskog uništavanja i pljačke vlastitog doma, bježanja pred tenkovima, lažnih strijeljanja, premlaćivanja na smrt, silovanja, skupljanja masakriranih tijela, gladi, okrutnosti i moralne izopačenosti dojučerašnjih susjeda, i straha, paralizirajućeg straha kao tužnog lajtmotiva cijelog romana, svojom jezovitošću nadmašuju sve ono što sam o ratu ikad pročitao. Knjiga ”260” dana jedinstvena je i snažna antiratna poruka, potresno humanističko i proturatno svjedočanstvo preživjelog dječaka, koji kroz patnje, boli i strahote ratnih stradanja spoznaje samu bit života.

Spisateljica Clarissa Pinkola Estes jednom se zapitala: što to znači živjeti s ratom i sjećanjima na rat u sebi? To znači da živite dva svijeta. U jednom što traži nadu i drugom, beznadnom. U jednom što traži smisao i drugom, uvjerenom da je jedini smisao života taj da nema smisla. Marijan Gubina svoj je smisao našao u ljubavi, oprostu, u dijeljenju i vjeri. Ovaj hrabri mladi čovjek pobijedio je sve tragedije koje su mu se dogodile za vrijeme i nakon Domovinskog rata i oprostio svo zlo koje je počinjeno njemu i njegovoj obitelji. Svjestan činjenice da žrtva mora oprostiti kako bi sebe oslobodila osjećaja mržnje, koja uvijek razara isključivo dušu onog u kome prebiva, shvatio je da je najveća kazna zločincima upravo njihov počinjeni zločin. Roman ”260 dana” jedinstvena je poruka o potrebi praštanja kao imperativnom uvjetu opstanka. Opstanka suživota, koji je moguć onda kad se napuste blatna i maglovita područja mitologije, osvete i ratništva. Pravda zahtijeva katarzu, temeljito pročišćenje duše, istinu o nestalim i ubijenim, ali i kazneni progon onih koji su počinili zločine. Onih koji su pripadali zločinačkoj velikosrpskoj ideologiji koja je okrvavila ruke u Hrvatskoj i čija šutnja i nedostatak kajanja opterećuju ovo društvo i priječe normalni suživot sve ove godine. Jer niti se mir gradi na prešućivanju zločina, niti je društvo koje se odbija suočiti sa svojom traumom zdravo društvo. Marijan Gubina s nama je podijelio svoju patnju, ali nam je i pokazao put prema dalje i naučio nas oprostu. Zbog njega, njegove žrtve i ljubavi koja je iz nje proizašla, svi mi čitatelji njegove knjige na trenutak smo postali barem malo bolji ljudi.

Piše: Pavo Jančić, prof.

Pročitajte još

SAKRISTIJA CRKVE MALE BRAĆE Oltar moćnik

Dulist

LJUBAV PREMA MUDROSTI Dubrovčanin Mario Obuljen o Svjetskom danu filozofije

Dulist

PITA ČITATELJ ‘Je li normalno i dopušteno da brod ispušta ovakav dim?’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija