Odrastao je u Daruvaru gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, potom upisao Medicinski fakultet u Zagrebu, a tijekom studija aktivno se bavi znanosti iz područja genetike iz kojeg je objavio i brojne radove. U slobodno vrijeme prakticira razne sportove, a ponosan je suprug i otac dvoje djece. On je dr. med. Zoran Krišto Legčević, a život ga polako i sigurno vodi prema Dubrovniku, gdje će nakon specijalističkog ispita popuniti jednu veliku rupu, možemo slobodno reći – bolnu točku Dubrovnika.
Naš sugovornik, naime, bit će uskoro – dubrovački pedijatar! Stoga ovaj razgovor itekako veseli i daje nadu u dolazak što više pedijatara u naš kraj… Doktor Krišto Legčević trenutno je u Zagrebu, a bio je i dio ideje, projekta ‘digitalni doktori’, koji nažalost nije zaživio, kao projekt pomoći za digitalne nomade. No, njega život nosi dalje, a o svemu će nam više reći u razgovoru za naš tjednik.
Uskoro Vas čeka specijalistički ispit. Veselite li se dolasku u Dubrovnik? Jeste li ikad prije bili u našem gradu, poslom ili privatno? Trenutno ste u Klinici za dječje bolesti Zagreb, kakav je tempo rada u ovoj velikoj bolnici?
Da, uskoro stižem u Dubrovnik. Bio sam dosta puta. Volimo Dubrovnik i supruga i ja. I imamo iskrenu želju nastaviti život u tom prekrasnom gradu. No, za sada još nismo riješili pitanje smještaja u Dubrovniku. S obzirom na to da imam dvoje male djece, nužan mi je adekvatan smještaj. Stoga i ovim putem apeliram na Dom zdravlja Dubrovnik, kao i Grad Dubrovnik ako uistinu žele da dođem u Dubrovnik i ostanem raditi kao pedijatar, a što navode da im je od iznimne važnosti, da zajedno riješimo pitanje smještaja. Primjerenog smještaja za četveročlanu obitelj.
Tempo rada u klinici je dosta složen i zahtjevan, ali stariji kolege su uvijek na raspolaganju i stvarno sam zahvalan sto sam imao priliku educirati se u toj ustanovi!
Vjerujem da ste upoznati sa situacijom manjka pedijatara u Dubrovniku. Nije puno bolje ni u ostatku Hrvatske, zar ne?
Nažalost da, upoznat sam i žao mi je što posljedice snose baš najosjetljivije skupine društva – djeca. Situacija u cijeloj Hrvatskoj je takva, no čini mi se da je Dubrovnik među najugroženijim dijelovima.
To se događa jer, kao što sam već rekao, Dubrovnik ne rješava problem smještaja niti nudi bilo kakve posebne poticaje kako bi riješio deficit po pitanju pedijatra. Stoga liječnici radije idu drugdje/preko granice nego da u Dubrovniku žive u lošim stambenim uvjetima ili plaćaju sami najam preko 1000 eura od plaće liječnika koja nije ni 1700 eura – sa svim mogućim dodatcima. No i u cijeloj RH je slična priča – plaće se ne dižu ni približno u skladu s državama EU.
Kako to da Vas je ‘medicinski put’ odveo u pedijatriju? Je li bila u ‘igri’ i neka druga specijalizacija, pa je prevagnula briga za najmlađe?
Moj medicinski put prema pedijatriji je bio zapravo spontan. Želio sam se baviti primarnom zdravstvenom skrbi, biti u zajednici, biti prvi kontakt. Odabrao sam pomagati djeci jer volim raditi s djecom, volim njihovu energiju i živost.
Imate li podatak koliko je muškaraca pedijatara trenutno u Hrvatskoj? Da budem iskrena, dosad smo susreli samo žene, čini se kao da je ova specijalizacija ‘rezervirana’ za žene?
Da, u pedijatriji sam uglavnom okružen kolegicama, ali nađe se i pokoji kolega! Uglavnom je to vjerojatno i očekivano, od 1893. kada je prva žena diplomirala na MEFZG do danas u Hrvatskoj medicina je postala profesija u kojoj je i do 70 posto žena.
Kada bismo napravili kratki ‘rezime’ najčešćih dječjih bolesti u Hrvatskoj, koje bi one bile? Što biste savjetovali mladim roditeljima, roditeljima tinejdžera… Na što trebaju paziti?
Djecu najviše zahvaćaju respiratorne infektivne bolesti. Izbjeći brojne viroze je teško jer se uglavnom prenose u vrtićkom kolektivu. No roditelji mogu puno pomoći da ublaže simptome s ranom reakcijom ispiranja nosa i ostalim simptomatskim mjerama. Roditelji tinejdžera uglavnom brinu o psihofizičkim promjenama koje se događaju njihovoj djeci u to vrijeme. Moj savjet je preduhitriti brojne okršaje pravovremenom edukacijom o tome razdoblju. Postoji brojna literatura. Detalje o tome svakako ću pričati kada dođem. Potrudit ću se da organiziramo svake sezone radionice i da se povežemo kao zajednica.
MNJB