U posljednje vrijeme sve je više ideja da se u turističke svrhe obnovi trasa željezničke pruge koja je funkcionirala u Konavlima od 1901. pa do 1968. godine, što je izravni povod tome da se podsjetimo vremena kada je ona puštena u funkciju početkom 20. stoljeća. Cjelokupna trasa kolosijeka vrijedna je divljenja obzirom na vrijeme i tehničke mogućnosti kada je građena. Građenja pruge bila je nevjerojatno teška jer je konfiguracija terena iziskivala nadljudske napore u realizaciji toga projekta. Na takvu tešku konfiguraciju nadovezivao se i nedostatak vode, kao i vrućina i hladnoća koje su prkosile graditeljima pruge. Ondašnja mehanizacija i tehnologija isključivo se oslanjala na manualni rad te su na gradnji bile angažirane stotine ljudi. Doslovno sve se moralo raditi ručno, a uzimajući takve okolnosti u obzir tunel u Mihanićima kao i ostala dva prema Vojskom Dolu moraju, a i izazivala su kod posjetilaca divljenjem, kao uostalom i sama trasa pruge koja se penje prema Konavoskim brdima. Gradnja pruge odvijala se u sklopu šire modernizacije juga Austro-Ugarske monarhije, kada je posebnim carskim ukazom od 7. srpnja 1898. bila odobrena gradnja željeznice u Hercegovini i Dalmaciji. Za Dalmaciju je bilo odobreno 11,6 milijuna kruna, uz period vraćanja od 60 godina. Željeznica je građena na zahtjev vojnih krugova jer je imala izuzetni strateški značaj za Austro-Ugarsku monarhiju. Gradnja je trajala ukupno tri godine, što bi čak i za današnje vrijeme bio veliki uspjeh, a kamoli ne za ondašnje doba i tada dostupne tehničke mogućnosti. Pruga koja je prolazila kroz Konavle išla je do Zelenike u Boki Kotorskoj, a nadovezivala se na prugu Sarajevo – Dubrovnik. Sva naselja kroz koja je pruga prolazila u Konavlima znatno su prosperirala na gospodarskom planu, no nisu svi profitirali. Najvećim gubitnikom može se smatrati Cavtat, budući da su svi trgovački putovi krenuli u drugom smjeru čime je obrnuta dotadašnja situaciju u kojoj je sva trgovina iz Konavala vodila preko Cavtata. Kako je Cavtat gubio na važnosti tako su usputna mjesta poput Zvekovice, Čilipa i Grude dobivali na značaju. Otvarale su se trgovačke radnje mješovitom robom, zanatske radionice i gostionice. O problemu izolacije Cavtata raspravljalo se i na Dalmatinskom saboru, ali ništa se konkretno nije poduzelo. Sama pruga puštena je u promet točno 16. srpnja 1901. Svečano okićeni vlak s kompozicijom došao je na Zvekovicu, a u vlaku je bio tadašnji ministar željeznice Austrougarske Heinrich Ritter von Wittek. Von Wittek bio je osoba koja je značajno doprinijela za razvoj željeznice u tadašnjoj crno-žutoj monarhiji, kako u pogledu izgradnje tako i na planu socijalnih prava zaposlenika na željeznici. Zajedno s ministrom u vlaku su se vozili biskup dubrovački dr. Josip Marčelić te kotorski Frano Uccellini. Nakon Zvekovice vlak je svečano dočekan i u Čilipima i Grudi, ali najzanimljivije je bilo u blizini Pločica. Naime, stanovnici Pločica, koji su očigledno uvidjeli značaj situacije i priliku koja je ona pružala, željeli su da se u njihovoj blizini uspostavi postaja gdje bi svaki vlak trebao stajati. No, njihove želje nisu bile u skladu s planovima željezničke uprave, koja je tu ulogu bila namijenila Grudi, smatrajući zbog blizine nepotrebnom još jednu postaju na Barama u blizini Pločica. Vjerojatno znajući kako će se u svečanoj kompoziciji voziti i ministar Wittek seljani Pločica uputili su brzojav u kojem su naglasili želju da se vlak zaustavi na Barama u namjeri kako bi ga tu svečano dočekali. Tako se uistinu i dogodilo, a svečanom dočeku nazočilo je preko 1000 mještana s Pločica i okolnih mjesta. Kao glasnogovornik mjesta tada je istupio tadašnji župnik don Antun Bačić, koji je u vlaku predao zamolbu ministru, u kojoj je naglašena želja za uspostavom željezničke postaje. Sve se ovo događalo u vrlo svečanom tonu uz pucnjavu pušaka i klicanje okupljenog naroda. Očito je i ovo pucanje moralo znakovito djelovati na ministra pa neće proći niti nepuna godina dana, a da vlak počne stajati podno Pločica. Na opću radost mještanina to se i dogodilo 1. svibnja 1902. I ova je mala epizoda dokaz o domišljatosti konavoskoga seljaka i njegovoj želi da sebi i svojima omogući bolji i ugodniji život. No, život nije ispunjen samo brigom već i veseljem i uživanjem, a držim kako bi ovu drugu komponentu naših života zasigurno obogatila avanturu obilaska željezničke pruge u Konavlima.
Željeznica u Konavlima
