S 12 godina sam se odselila u Nizozemsku, gdje sam živjela također 12 godina. Tamo sam otišla s dvije sestre i mamom, koja je inače Nizozemka, jer smo imali bolje prilike i mogućnosti, prvenstveno po pitanju škole. Negdje s 14 godina, u srednjoj školi, otkrila sam svoju ljubav prema fotografiji. Postala je moj hobi, a onda sam upisala umjetničku školu u Rotterdamu. Četiri godine sam studirala fotografiju i diplomirala je. No, nakon toga sam ostavila fotografiju sa strane jer mi je cijelo školovanje ‘ubilo’ inspiraciju i motivaciju. Iscrpila sam se zbog brojnih projekata na kojima smo radili jer nam je rečeno da moramo. Radila sam zatim različite poslove, ali uvijek sam znala kako ću se vratiti fotografiji, na neki način… – priča nam Ruby Jelena Njire, 27-godišnjakinja koja se nakon godina života u inozemstvu ipak vratila u župske krajeve. Nakon rada u turizmu, a potom i u stranim tvrtkama, odlučila se ponovno posvetiti svojoj prvoj ljubavi – fotografiji. Usmjerila se na stvaranje portreta, prvenstveno žena, i to u studijskom okruženju. Za DuList priča sve o svojoj profesiji, ulasku u poduzetničke vode i budućim planovima.
Što Vas je uopće ‘natjeralo’ na povratak u Grad, a potom i na pokretanje vlastitog biznisa?
Dolazila bih svako ljeto iz Nizozemske u Dubrovnik, prvenstveno zbog oca. Cijelo vrijeme sam razmišljala o povratku za stalno. Većina mladih osoba sanja o tome da se odseli iz Hrvatske, a ja sam se htjela vratiti zauvijek. Život u Nizozemskoj je jako brz i jednostavno morate voljeti takav životni stil. Sve ide po planu, odnosno sve je isplanirano točno u minut’. Meni je nedostajala opuštenost koju imamo na jugu Hrvatske. Više mi je odgovarao život kakav ovdje njegujemo. No, ja sam i dalje osoba koja će se uvijek pojaviti na vrijeme, i prije dogovorenog (smijeh). Ipak, bilo me je strah vratiti se jer sam živjela više od deset godina u Nizozemskoj. Znala sam govoriti hrvatski jezik, ali sam opet bila nesigurna. Ne bih se mogla sjetiti neke riječi ili je ne bih mogla ispravno izgovoriti. Ono što je potvrdilo moju odluku o povratku u Dubrovnik bila je – ljubav. Skontala sam: ‘Ako neću sada, neću nikad’. Vratila sam se prije tri godine i na početku sam radila u turizmu, točnije na recepciji. Kad je počela pandemija, i kako smo svi bili doma, počela sam razmišljati o povratku fotografiji. Ali, opet me je bilo strah krenuti sve ispočetka. I onda sam rekla sebi: ‘Čega te ima biti strah?!’. Odlučila sam probati i raditi ono prema čemu imam ogromnu ljubav. Išla sam u ‘avanturu’ zvanu otvaranje obrta. Nisam znala ni što ni kako trebam napraviti, ali sve sam postupno naučila.
Jeste li odmah znali u kojem fotografskom smjeru biste se htjeli razvijati?
Znala sam što želim stvarati. To su oduvijek bili – portreti. Tražila sam po internetu kako mogu definirati viziju koju dugo vremena imam u svojoj glavi. Razmišljala sam – ima li to neki svoj naziv, radi li to već netko drugi, u što mogu to svrstati? Naišla sam na jednu ženu koja živi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je inače podrijetlom s Novog Zelanda. Ima svoju platformu na kojoj druge fotografe uči baš tom stilu i načinu fotografiranja. Za ono što sam ja imala u glavi, ta je žena imala sve prave riječi. To mi je bio znak da se moram početi ponovno baviti svojom profesijom.
Možemo vidjeti kako svojim objektivom ‘zabilježavate’ jedino portrete ženskih osoba.
Tako je, najviše volim fotografirati žene. Obožavam sve ljude, ali žene su mi oduvijek bile važne u životu. Imam dvije sestre i majku koja je uvijek imala veliku ulogu u mom životu. To je tako jedna snažna žena! Uvijek nas je učila: ‘Ako padneš na nos, ustani i idi dalje!’.
Što želite postići pri stvaranju njihovih portreta?
Fotografija za mene prvenstveno znači prenijeti sve ono o čemu razmišljam na papir. Kad fotografiram, volim uhvatiti točno jednu pozu ili neki pogled. U mojoj glavi kao da se posloži ‘tetris’. I u tom trenutku znam da je to – to! Najvažnije mi je fotografijom usrećiti ljude. Kad ih fotografiram i pokažem im što sam ‘uhvatila’, i kad stanu, gledaju i kažu: ‘To sam ja?! Ne mogu vjerovati’, onda znam da sam dobro napravila. To mi se dogodilo nekoliko puta. I to je nešto što me ispunjava i uvijek će me ispunjavati. Kod brojnih žena postoji razmišljanje kako nisu dovoljno dobre ili lijepe, odnosno u sebi imaju tu neku nesigurnost. Želim im dokazati suprotno i izvući najljepše iz njih. Želim im ponuditi portrete kojima bih im pokazala koliko su zapravo lijepe i koliku vrijednost imaju u sebi. I apsolutno sam sigurna da ću uspjeti u svome naumu kod svake žene – bilo koje dobi.
Koliko Vam je bitna priprema za photoshooting?
Prije fotografiranja, bitno mi je sastati se sa ženom i upoznati ju. Naime, na sastanku se dogovorimo o svim detaljima – od šminke, frizure do stylinga. Do našeg ponovnog susreta razmišljam o svemu što smo se dogovorile te fotografiranje isplaniram od početka do kraja. Želim da je sve savršeno. Inače, osim u digitalnom obliku, svaka će žena moći dobiti i izrađenu fotografiju.
Sjećate li se možda svog prvog fotoaparata?
Prvi fotoaparat u svom životu dobila sam kao dijete. Bio je to Barbie fotoaparat kojeg se dobro sjećam dan danas. Mislim da me upravo tada počela interesirati fotografija. Pokušala sam ga pronaći ponovno preko interneta i kupiti, no u tome nisam uspjela. Drugi aparat koji sam imala bio je ‘Olympus’. Dobila sam ga negdje s 14 godina.
Je li se netko u Vašoj obitelji već bavio fotografijom?
Nitko se u mojoj obitelji nije bavio fotografijom. Jednostavno sam sama krenula tim putem. Nikad se nisam vidjela na poslu gdje sjedim cijeli dan i radim ‘8 do 4’ jer sam oduvijek njegovala kreativno razmišljanje.
Može li svatko biti fotograf?
Fotografijom se može baviti svatko, samo što neki ljudi razumiju fotografiju na dublji način. Jednostavno, netko ima mota, a netko nema. Smatram da je za fotografiju potrebno znanje, ali i da mora postojati talent koji se dalje razvija uz puno rada i truda. Puno ljudi misli: ‘Ajme, nećeš ti – fotograf’. No, to nije tako. Fotograf mora znati i voditi brigu o jako puno detalja.
Foto: Ruby Jelena Photography