Igra se temeljila na novoj obrani koju smo odlučili probati. Dosad smo imali velikih problema za dobiti što želimo iz obrana koje smo igrali prijašnjih godina. Što zbog rotacije, što zbog neiskustva mladih igrača. Primili smo previše ‘jeftinih’ golova za velike utakmice i morali smo se spustiti u M zonu. Naš trener nije veliki fan toga, ali eto. Inače, to je obrana iz koje se može puno dobiti, ali i izgubiti, jer se dosta s njome kocka. S obzirom da nam je dobro krenulo u prvoj utakmici, nekako smo kliknuli… Uz faktor iznenađenja u kojem se Jadran nije snašao. Tu smo na neki način prikrili razliku u širini. Jadran ima širok spektar igrača koji su igrali veće utakmice, uz reprezentativce, par igrača Mladosti… Respektabilna ekipa. S druge strane, mi svake godine izgubimo dva tri igrača, stalno smo tu negdje, ali nam nedostaje širine. Bilo je naporno, ali uspjeli smo nadoknaditi – sjedimo na tribinama s Tonijem Popadićem, vratarom VK Jug Adriatic osiguranja, nakon osvajanja Prvenstva Hrvatske. Tijekom cijelog razgovora se smiješi, analizira, prisjeća se…
Trofej ste posvetili posebnoj osobi u svom životu.
Da, dundu Slavenu Ljiljaniću. On i tetka godinama žive u Njemačkoj i veliki su navijači Juga. Dolazili su i na gostujuće utakmice bilo gdje u Njemačkoj, Spandau, Hannover. Kad bismo igrali u Barceloni također su bili na utakmici. Dunda je život odveo u tešku situaciju, bolest, a htio sam ga potaknuti na borbu, baš kao što smo se i mi borili na ovoj utakmici. Bio mi je to dodatan motiv za borbu u bazenu!
Zahvalili ste se i ‘budućoj obitelji’?
A da, da… Pred početak finalne serije sam imao problema sa zdravljem. Majka moje djevojke je medicinska sestra i puno mi je pomogla s medicinskim dodacima. Sedam dana prije te finalne serije sam doznao da imam gastritis… Smršavio sam. Sad sam dobro, ali tih desetak dana trebalo mi je da se ‘pohvatam’.
Za Jug je karakteristična i energija i sinergija. Primjerice, vaši suigrači iz Grčke.
Da, Konstantinosa, Alexandrosa i Stylianosa svakako bih htio pohvaliti igrački, ali i u smislu situacije koja je bila i vrtila se oko kluba. Sigurno nije bilo lagano, pogotovo dvojici novih, u što su uletili. Ali nitko se nije žalio – niti jednom – svi su radili i maksimalno trenirali, a mogli su odustati i reći: ‘Ne da mi se!’
Dakle, zbili ste redove?
Da. Nema posustajanja.
Bili ste i u Španjolskoj. Možete li podijeliti iskustva iz Mediterranija?
Igrao sam tamo prije četiri sezone. Marko je imao još jednu godinu u Juga, bio sam drugi vratar, a trener mi je preporučio odlazak, čisto da osjetim kako je biti prvi vratar. Znate i sami, velika je razlika između prvog i drugog. Tu godinu s nama je igrao Felipe Perrone i on mi je pomogao oko prelaska. Lako smo se dogovorili i otputovao sam. Nije mi bilo previše komplicirano, jer sam već bio vani, u Australiji. Ali značilo mi je radi osamostaljenja. U svakom slučaju, bilo mi je odlično, vrlo timski. Lijepa atmosfera uz dobar vaterpolo. Mada rezultat nije bio primaran, što me nekako na početku ‘grizlo’. U svakom slučaju, lijepo iskustvo i životna lekcija.
Reprezentacija pred Vama?
Ne znam, toplo-hladno! Reprezentacija je za svakog igrača svetinja – bar ja to tako vidim. Žarko bih želio, ali pozicija prvi-drugi vratar u reprezentaciji ili klubu je puno drukčija. Veliko je ljeto pred nama, tu je i Svjetsko prvenstvo, Europsko također, pred domaćom publikom, što znači da će očekivanja biti… Hm, velika (osmijeh). No mislim da i trebaju biti. Bit će u Spaladium Areni s puno publike. Nadam se da ću biti tu i nadamo se medalji, definitivno. Bit će izazovno, konkurencija se proširila – Grčka, Italija, Španjolska, Crna Gora, Francuska s našim trenerom Kobešćakom…
Posebnu važnost Jugu daju njegovi golmani. Koliko ih je bilo teško naslijediti, biti među najvećima?
Nadam se da sam među njima! Čast, prije svega čast. Otkad pamtim, sjajni su – od Mara Balića, Frana Vićana, Gorana Volarevića, Marka Bijača, Mirka Nižića s kojima sam trenirao. Dočekao sam svoj red. Nije bilo lako dočekati priliku, a onda kad je dočekaš, treba je i opravdati. Ovo je klub koji se godinama oslanjao na vratare, vrhunske vratare i mogu samo reći da sam i više nego ponosan što sam naslijedio tu kapicu s brojem 1. Puno sam naučio od svih njih. Od svih sam ponešto ‘ukrao’ kao inspiraciju. Svi smo različiti po stilovima branjenja i fizičkim konstitucijama. Svatko ima svoj segment, a ‘posuđujem’ neke od njih.
Jedan Vaš ‘segment’ nitko ne može posuditi, a to je visina! Trenirali ste i košarku.
Kao mlađi, da, to su bili dječački dani. S deset, jedanaest godina sam se prebacio ovdje u bazen. Sportski drill je postojao. Zašto sam se prebacio? Pa iskreno, konkretnih razloga se ni ne sjećam. Ipak, vaterpolo je sport iz kojeg se puno više može postići nego iz nekog drugog sporta u Dubrovniku. Nažalost! Ključna osoba je bio moj očuh koji je prepoznao, vidio nešto u meni dok sam u vodi. I on je predložio prebacivanje, mada nije bilo lagano jer sam kasnio za svojom generacijom. Nisam naišao na empatiju.
Sport je nemilosrdan.
Da, definitivno. Tek kasnije sam dobio priliku. Selekcija uz koju sam krenuo bila je izmiješana, među njima i tri, četiri godine mlađi od mene. S njima sam počeo. Nakon nekog vremena odlučili su me priključiti mojoj generaciji, tu me je prvi trener Pavo Pulić – koji je nedavno s mladima iz VK Cavtat osvojio titulu prvaka Hrvatske – potaknuo da probam kao vratar. Sjećam se da smo išli na turnir u Herceg Novi, Olimpijske nade, drugo je bilo daleko za putovanja. Igrali smo turnire Dubrovnik, Herceg Novi, Kotor, Budva… Probao sam, nakon toga sam nastavio i s vremenom mi se sve više sviđalo. Išlo je svojim tijekom. Sljedeće što pamtim je prilika u seniorskom vaterpolu koju sam dobio s 15 godina kada sam prvi put branio za seniorsku momčad. Trener je bio otac našeg sadašnjeg kapetana Lorena Fatovića, Frano Vićan je imao težu ozljedu, Marko je bilo u Mornara, a Mirko Nižić i ja smo bili tu. Tada, s 15 godina, to mi je bilo… Kad bih došao među njih…
Cijeli svijet?
Ma i više. Kao da sam na Marsu! Gledajući sve te legende koje je ovaj klub izbacio, generaciju koja je pokorila svijet i koja se teško može više ponoviti – za moju karijeru, značilo je jako puno učiti, raditi i trenirati s takvim ljudima. Prije svega ljudima, potom igračima.
Na posljednjoj utakmici u Gružu bilo je 1700 ljudi u publici.
Ne mogu opisati stres koji smo prolazili jer smo došli iz situacije u kojoj nitko u vas ne vjeruje u situaciju da moramo osvojiti pehar – sve to u razdoblju od 15 dana. Odjednom, ljudi dolaze na treninge, gledaju nas, pitaju, snimaju, slikavaju, krenulo je kroz medije, pompa, dolazi trofej, Jug se vraća… Nije lako, kad sam izašao na zagrijavanje i vidio koliko se ljudi već napunilo na tribinama, bilo mi je ‘ili – ili’. Ili ćemo osvojiti trofej ili neću izaći iz bazena. Hvala Bogu i Hrvoju Beniću što je zabio onaj gol jer tu utakmicu sebi ne bismo oprostili do kraja života. Ispala je najljepša moguća priča koju ćemo pamtiti svi mi koji smo igrali. Publika, da – i puno djece, to me posebno razveselilo. Pobacao sam cijeli jedan komplet svojih kapica djeci po tribinama. Ma neka sam! Hvala svim ljudima koji su bili u publici – vaša energija pomogla nam je, nosila nas, od gola za izjednačenje do kasnije situacije na penalima. Doprinos publike na ovom trofeju je ustinu velik.
O čemu ste razmišljali u bazenu tijekom peteraca?
Prvo sam nakon prve utakmice na peterce bio ljut na sebe, jer nisam slušao instinkt, nego sam ‘izmišljao toplu vodu’. Dogovorio sam se s trenerom da idemo na svaki penal na način da zatvaramo nisko. Umor, četvrta utakmica… Treba moći taj penal pogoditi visoko. Lakše je opaliti nisko. Dobro je ispalo. Snažna energija gurala je loptu u prečku, a na meni je bilo da što više otežam – i uspio sam u tome.
Kako izgleda Vaš odmak od vaterpola?
Rijetki su to trenutci, pogotovo posljednje dvije godine, s obzirom da smo imali jako malo slobodnog vremena, ali volim poći na Pelješac, gdje u obiteljskoj kući malo odmaram glavu i mičem se od vaterpola. A trebao bih se malo uhvatiti i knjige… Zapustio sam sve, a imam još samo tri ispita. Na Aspiri sam, Sportski management. Od rujna krećem opet! Svakako mi je plan nakon sportske karijere krenuti u ovu… Vidjet ćemo!
Objavljeno u tiskanom izdanju 1. lipnja