Vijest kako su dva dosad nepoznata i nikad izlagana kubistička djela Pabla Picassa u privatnom vlasništvu jednog Dubrovčanina zaitrigirala je i pobudila javnost. Nakon nekoliko poziva činilo se da smo ušli u trag vlasniku, no priča nije bila jednostavna kako se na prvu činilo! Uostalom, bilo bi posve nevjerojatno da nakon samo nekoliko telefonskih poziva uspijemo povezati nešto o čemu se šuti već punih 20 godina. Ipak, uslijedio je onaj jedan pravi poziv i vlasnik se pristao naći s nama i ispričati nam doista fascinantnu priču.
Pred nama se u jednom zagrebačkom shopping centru stvorio skromni i samozatajni gospar, naš Primorac, čovjek, za kojeg ni u najluđim scenarijima ne bismo promislili da bi baš on duga dva desetljeća mogao čuvati toliko vrijedne umjetnine, a da za to znaju samo njegovi najbliži. Uvjet objave bila je anonimnost, a priznao nam je da će možda, u jednom trenutku, kad se sva pompa oko predstavljanja ovih vrijednih slika slegne pristati otkriti identitet. Za sad mora misliti na svoju obitelj. Ostat će anoniman iz predostrožnosti prema najbližima. Dugo smo se zadržali u razgovoru, a tijekom tih nekoliko sati pred nama se nizala priča skromnog i čestitog čovjeka, dubrovačkog branitelja, privrženog obitelji i tradicionalnim vrijednostima. Priča, u koju se ni po čemu ne uklapa Picasso.
Ili možda, baš suprotno, uklapa se u potpunosti. Naš sugovornik nije imao sreće poći na studij izvan Dubrovnika jer je kao muško dijete, pored svoje dvije sestre, morao ostati uz roditelje i bolesnu babu u svom rodnom primorskom selu. Nakon završene srednje škole, slijedio je klasični muški put, vojska, pa doškolovanje i zaposlenje. A onda i Domovinski rat, gdje je u obranu Grada stupio još početkom listopada 1991. Otac je dvoje djece, vozi automobil star petnaest godina, kako će sam reći – neugledne marke, i danas s obitelji živi u Zagrebu. Od 1999. potiho se ‘bavi’ Picassom.
Od Zemuna do Primorja
— Uvijek sam živio skromno, radnički i seljački, pošteno i nisu mi novci i materijalno predstavljali neki posebni smisao i zadovoljstvo u životu. Novac je potreban kako bi čovjeku omogućio pristojan život, ali druge su stvari bitnije od novca. Najvažnije je poštovanje, ljudskost i poštenje te dobri obiteljski odnosi, a povrh toga potrebno je djecu i buduće naraštaje naučiti da budu skromni i pošteni jer kako je napisao meni omiljeni pjesnik A.B. Šimić: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! – iznio je svoje, nazvali bi ih postulate, vlasnik Picassova ulja na platnu iz 1910. naziva ‘Žena s gitarom’ i kolaža iz 1913. koji nosi naziv ‘Mandolina i gitara’.
No, kako je naš sugovornik došao u posjed ovih vrijednih umjetnina? Iz medija je od ranije poznata priča o Vladimiru Markoviću, čiji je otac Ivan bio prvi vlasnik dva Picassa. Obitelj Marković je bila imućna. Imali su kuće u Prijedoru, Banjoj Luci i Zemunu. Nacionalizacijom poslije Drugog svjetskog rata vlasti Jugoslavije oduzele su im kuće u Prijedoru i Banjoj Luci, a ostavili su im samo kuću u Zemunu, koje su kasnije srušene te su vlasti umjesto njih izgradile nebodere. Otac Ivan Marković i majka Franciska-Marija, porijeklom Njemica, sinu Vladimiru (Vladu) pričali su o slikama spremljenim u potkrovlju kuće, ali im nisu pridavali važnost. Kad se kuća trebala rušiti, Vladimir Marković sjetio se priče o slikama pa ih je pronašao u potkrovlju i izvadio iz sanduka. Jedna slika na sebi je nosila potpis ‘Picasso 10’ (1910.). Poznato je i kako su se slike našle u Zemunu u vlasništvu obitelji Marković. Naime, student medicine i Picassov prijatelj iz tog vremena István Szabó bio je originalni, odnosno prvi vlasnik tih umjetnina. Najvjerojatnije je Picasso poklonio te umjetnine mladom Istvánu. Tijekom istraživanja Picassovog života stručnjaci su došli do zaključka kako je posve logično da je proslavljeni umjetnik imao ljubavnu aferu s Istvánom. Sam Szabó je u znak zahvale ostavio umjetnine Ivanu Markoviću koji mu je dao utočište u Zemunu tijekom Prvog svjetskog rata. I tu dolazimo do Vladimira (Vlada) Markovića i dijela dubrovačke priče koja je dosada ostala neotkrivena:
— U rujnu 1970. godine sestra i ja upoznali smo Vladimira Markovića, Hrvata rođenog u Banja Luci. U to vrijeme smo zbog školovanja živjeli u Gradu, kod gazdarice na Pločama, a Vladimir, ugledni konstruktor telekomunikacijskih uređaja za tvrtku Siemens u Njemačkoj, dolazio je u Dubrovnik na odmor sa suprugom. Ostajao bi u Gradu čitav mjesec, mjesec i pol dana. Supružnici Marković zračili su toplinom i odmah smo se sprijateljili s njima. Vodili su nas u večernje šetnje, na kupanje i već od prve godine našeg poznanstva zavoljeli su nas kao da smo njihova djeca. Oni svoju nisu imali – priča nam sugovornik.
Vladimir je tada imao četrdesetak godina, a supruga je bila godinu-dvije mlađa od njega. Nažalost, Vladimir vrlo rano ostaje udovac te je godinama nakon smrti supruge sam nastavio dolaziti u Grad.
‘Das ist von Picasso’
— Jako me je zavolio, govorio je da sam mu kao sin, a moju je sestru od dragosti zvao ‘najljepšom Dalmatinkom’. Kasnijih godina, jako je zavolio moga sina. On je kao mali tepao pa ga je Vlado prozvao ‘mali indijanski poglavica’ – prisjeća se naš sugrađanin. Vladimir je jako volio životinje, posebno konje, pa se radovao svakom odlasku u Primorje u obiteljsku kuću našeg sugovornika. Za konje je vezana i jedna anegdota. Naime, Vladimir je završio na suđenju jer je u jednoj situaciji u Skoplju prokomentirao da mu je ‘draži i vjerniji konj, nego maršal Tito’.
— Na vojnom sudu su mu upisali da je po nacionalnosti Hrvat, a u matičnim knjigama i rodnom listu bilo je navedeno da je rimokatolik. Svi ti podatci pomogli su mu početkom devedesetih za dobiti domovnicu i putovnicu. Problem je bio jedino što se kao mjesto rođenja navodi Zemun, pa je za potrebe ishođenja dokumenata taj grad smješten u Bosnu i Hercegovinu. Tako je to bilo tih godina. Nakon što je ostao bez svoje imovine u Zemunu, Vladimir se preselio u Kopar, pa kasnije u Trst – ispričao nam je Vladimirov dubrovački ‘sin’ koji je prepun lijepih ali i tužnih uspomena na Vladimira Markovića.
Nije nam izostavio ispričati kako bi ga Marković ponekad zvao i na posao te bi se tada predstavio ‘ovdje Vlada’, na što bi ga ‘čovik’ s druge strane žice upitao, a ‘koja to vlada?’
— Na proljeće 1998. godine, kad sam već pošao u mirovinu, javio mi se teško bolestan. Operiran je u Beogradu jer je jedino tamo uspio iznaći mogućnost za liječenje. Dijagnoza je bila – tumor na mozgu. Od tada su se njihovi kontakti intenzivirali. Razgovarali su svaku večer. Tada mu Vladimir prvi put spominje dvije vrijedne slike koje mu želi ostaviti oporučno, čemu naš sugovornik, priznaje, nije pridavao veliku pažnju. Tijekom pet-šest mjeseci njihovih telefonskih razgovora doznao je da se radi o Picassovim slikama za koje Vladimir nije uspio pribaviti certifikat autentičnosti. Imao je tek papir na kojem je za jednu umjetninu napisano ‘Das ist von Picasso’. No, našem sugrađaninu nije bio primaran veliki umjetnik i njegova skupocjena djela.
Slike dobio u nasljedstvo
— Bilo je važno da Vladimir dobije svu potrebnu medicinsku skrb. Početkom jeseni 1998. zdravstveno stanje mu se pogoršalo. Živio je u Beogradu kao podstanar, a na njega je pazio gospar iz Grada kojem je supruga bila lječnica. Liječenje je bilo skupo. Jedna injekcija protiv bolova koštala je 100 maraka što je bila mjesečna plaća u to vrijeme u Srbiji. Vladimir nije sve to mogao sam plaćati, i znao sam da moram nešto napraviti. Nisam ga mogao pustiti da se pati i umire u bolovima. Skupio sam novce i slao ih njemu u Beograd. Putovali bismo preko Bosne i Hercegovine, čudnim i opasnim putima. Bila su to teška vremena, a do granice sa Srbijom gdje je bila primopredaja novca prolazili bi i hrvatske, ali i muslimanske i četničke punktove – prisjeća se naš sugovornik koji je u više navrata riskirao život prenoseći novce.
Zbog svog djelovanja u obrani Dubrovnika nije smio ići u Beograd, pa je s novcima putovao samo do granice, i već se time izlažući opasnosti. Tih zimskih dana 1998. godine Vladimir je sve češće spominjao umjetnine koje je želio u nasljedstvo ostaviti našem sugovorniku. Slike su se čuvale u jednoj njemačkoj galeriji. Tada je doznao da se radi o iznimno vrijednim umjetničkim djelima. Nijemci su Vladimiru nudili ondašnjih 7 milijuna maraka pod uvjetom da pribavi certifikat o izvornosti.
— Vladimir nije uspio pribaviti potvrde da se radi o izvornim Picassovim slikama te me je zamolio da se uključim i pribavim potrebne dokumente. Teško mi je pala njegova molba jer ništa o tome nisam znao. Nisam se želio opterećivati nečim tako kompliciranim i nepoznatim. Molio sam ga da me ne uvlači u tu priču iako sam postajao svjestan da ću morati ispoštovati Vladimirovu posljednju želju – prisjeća se naš sugovornik kojemu je Vladimir Marković oporučno ostavio umjetnine u nasljedstvo.
— Molio me i kumio, roditeljskom ljubavlju, da se prihvatim nasljedstva tih slika. Inzistirao je, ako ih ja već ne želim da to učinim za mog sina, Vladimirovog ‘malog indijanskog poglavicu’. Jer ga je on u najtežim trenutcima života hrabrio i nasmijavao. Sam Vlado je znao da sam u Domovinskom ratu, u više navrata, jedva preživio te mi je bilo teško podnijeti da me ubuduće boli glava zbog nečega tako vrijednog. Na to mi je Vlado priznao da je, nažalost, njega od svih briga zabolila glava te je na koncu i obolio – prisjeća se naš sugovornik.
Saga oko dokazivanja izvornosti
Nakon što je dobio punomoć Vladimira Markovića, uz pomoć prijatelja je uspio doći do podataka što je sve potrebno učiniti kako bi se umjetnine certificirale. I tu je krenula saga za dokazivanjem izvornosti Picassovih djela, no uza sve to naš sugovornik nije želio da Vladimir umre sam. Kako bi zadnje dane proveli skupa pokušao je Vlada dovesti u Dubrovnik. Bio je svjestan koliko bi svima značilo da su u tim njegovim posljednjim trenutcima zajedno. No vrijeme se urotilo protiv njih. Dogovorili su medicinski prijevoz s privatnom beogradskom poliklinikom, no tih je dana zavladala velika mećava u Bosni te su morali odustati od prevoženja Vladimira iz Beograda do Dubrovnika.
— Tada je već sve slabije govorio i zadnje su mu riječi bile, molba da prihvatim nasljedstvo i njegovu oporuku te pođem preuzeti slike u Njemačku. I tako je i bilo. Na Festu sv. Vlaha 1999. godine otputovao je po dvije umjetnine. Prethodno je obavio sve formalnosti, prijevode punomoći jer nije mogao sam tako ušetati u galeriju i iznijeti slike. Postojala je i opasnost da ga zaustave na granici te zatvore zbog iznošenja kulturnog blaga iz Njemačke.
— Prijatelj koji je putovao sa mnom nosio je garantno pismo na milijun dolara u slučaju da završimo u zatvoru. Kad smo došli u hotel nazvao sam Vlada, no on je već bio na samrti. Više nije otvarao oči. Uz njega su bili ljudi koji su ga njegovali te sam ih molio da ga probude kako bi razgovarali. Oni su mu rekli da sam ga došao posjetiti, na što je Vlado otvorio oči, pogledao po sobi uokolo i kad je vidio da me nema ponovo je samo zatvorio oči. Bilo mi je teško, jako me je pogodila Vladimirova patnja pogotovo što se nismo vidjeli zadnjih 10 godina. A volio me kao svog sina, a ja njega kao rođenog oca – prisjeća se. Vladimir Marković je umro u veljači 1999. godine u Beogradu gdje je i pokopan, a naš sugovornik, nije ga uspio otpratiti na posljednji počinak.
— Ni svi sli zli ljudi na svijetu ne bi ga mogli slomiti niti tako kazniti da toliko pati pred kraj života da im i sam Bog nije pomogao. Vlado Marković nije bio protiv nikoga, nikad nikome nije neko zlo napravio nego dapače cijeli život pomagao, kao što sam i ja njemu – poručio je nasljednik umjetnina kojemu je ipak utjeha bila što su posljednje mjesece proveli u beskrajno dugim razgovorima, a najveće mu je veselje bilo razgovarati s ‘malim indijanskim poglavicom’ koji ga je nasmijavao i hrabrio.
Vrtoglave ponude
U veljači 1999. godine umjetnine su uspješno doputovale u Dubrovnik, negdje u Dubrovačko Primorje, i od tada više nisu napuštale Hrvatsku. Naš sugovornik nije imao nikakvih očekivanja, za razliku od pratnje koju je poveo u Njemačku. Nadali su se da je riječ o slici iz kasnije Picassove faze, one svima dobro znane, šarene.
— Ma malo tko je znao o kubizmu i ranoj Picassovoj fazi u kojoj su prevladavale zagasite boje pa mi je jedan od prijatelja rekao da je proputovao pola svijeta za vidjet Picassa, a da ga je tamo dočekalo ‘nešto bez veze’. I tu kreće novo poglavlje za novopečenog nasljednika dviju umjetnina Pabla Picassa. S prvotnim dokumentima koje je dubrovački vlasnik pribavio prije 19 godina vrijednost umjetnina je dosezala 7 milijuna dolara. Toliko su mu bili spremni ponuditi kolekcionari umjetnina iz Kanade. Zainteresiranim Amerikancima nije bilo problem platiti 50 milijuna dolara za ulje na platnu, te još 30 za kolaž, a čak je i iz Hrvatske pristigla ponuda u vrijednosti od 30 milijuna eura za jednog Picassa.
— Danas šeici izjavljuju da nije pitanje 80, a ni 200 milijuna dolara, samo ako im slike budu ‘po gustu’. Analize platna na obje slike napravljene su na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu 2005. godine. Prof. dr. sc. Čunko i prof. dr. Pezelj utvrdili su da se radi o lanenim platnima, i to dvije vrste: grubljeg i finijeg tkanja koja odgovaraju upravo tom vremenu. Na umjetninama je još 2006. godine na Institutu Vera za radiotopska mjerenja i nuklearnu fiziku Fakulteta za fiziku Sveučilišta u Beču (Universität Wien) napravljena analiza starosti platna i drvenih okvira na koja su pričvršćena oba platna te vanjskog ukrasnog okvira prve slike koji se sačuvao pomoću ugljikova izotopa C14 (tzv. Carbon Date Analysis), odnosno znanstvenom analizom koja pomoću moderne aparature usko kalibrira i utvrđuje starost umjetnine unutar 200 godina, s mogućnošću oscilacije od pet do 10 godina. Izvještaj o starosti dva hrvatska Picassa bio je pozitivan, što znači da su prof. dr. Eva Wild i mag. dr. Peter Steier, na čelu s voditeljem Instituta Vera prof. dr. sc. Walterom Kutscherom, potvrdili da je starost umjetnina i okvira upravo oko 100 godina – ispričao nam je naš sugovornik.
Tijekom svog istraživanja prikupio je preko pet stotina stranica stručnoznanstvenih analiza, a izračunao je da je tijekom godina na dokazivanje izvornosti umjetnina uložio vrtoglavih 22,5 milijuna kuna. Veliko predstavljanje umjetnina održalo se prošlog tjedna u Smaragdnoj dvorani zagrebačke Esplanade, a u ponedjeljak je otvorena izložba u Mimari. On je bio tamo, anonimno. Ponosan što je uspio obaviti zadatak kojem mu je u nasljedstvo ostavio njegov Vlado – potvrditi izvornost slika.
— U svemu tome ne bih uspio sam. Tijekom godina slagao sam kariku po kariku povezujući ljude. Kad bi brojao sigurno bih došao do stotinu ljudi koji su sudjelovali u ovom projektu. Svi oni bili su toliko povjerljivi i s punim poštovanjem prema meni da tijekom ove dvadeset i jedne godine ništa nije procurilo u javnost niti me je itko izdao, a zauzvrat ja sam desetoricu nagradio suvlasništvom nad slikama – ispričao je ovaj skromni Primorac. I tu se otvorio još čitav niz pitanja. No, on se nasmijao i odlučno rekao… Ostavimo nešto i za drugi put. Valjda će vas zanimati gdje sam sve čuvao slike. Ne samo u garaži u Primorju nego i pod posteljama obiteljske kuće, a našla su se i skrovita mjesta poput pila od ulja, kako sam iznalazio novce za platiti sve analize, što su mi napisala Picassova djeca Maya Widmaier-Picasso i Claude Picasso. Ili zašto umjetnine na kraju neće ostati kulturno blago Hrvatske.
Pristali smo na dogovor…