VIKTORIJA KNEŽEVIĆ O NACRTU TEKSTA NOVOG ZAKONA O RADU Opet ćemo mijenjati ‘nešto’, kako ne bismo promijenili ‘ništa’

Potaknuta pandemijom COVID-19, Vlada Republike Hrvatske dostavila je svojim socijalnim partnerima nacrt teksta novog Zakona o radu kojim se predviđa niz značajnih promjena na tržištu rada, a čiji je cilj kako su naveli u prvom redu regulacija rada na digitalnim platformama, rada od kuće i rada na određeno vrijeme. Međutim, ono što Vlada pokušava ‘pro­gurati’ je primjerice i povećanje broja dozvoljenih prekovremenih sati na razini godine te smanjenje minimalnog zakonski plaćenog dopusta sa sedam dana na pet, odnosno tri dana, ali i sma­njenje razine zaštite sindikalnih povje­renika. Također, plaća se više neće moći ugovarati u netto iznosu, a naknada u slučaju više sile iznosit će 70 posto pro­sječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca za razdoblja koja slijede. Sve rečeno već je izazvalo negodovanje u redovima sindikata i poslodavaca, no u kojoj mjeri je izgledno da će se nave­deno i primijeniti, za čitatelje DuLista, objasnila je dubrovačka odvjetnica Vik­torija Knežević.
S obzirom na status radnika, koje su prema Vama osobito sporne odredbe predložene nacrtom tek­sta novog Zakona o radu?
Prava istina je da mi zapravo još nismo vidjeli prijedlog novog Zakona o radu. Koliko smo uspjeli saznati iz medija Vlada RH je tek uputila prijedlog tek­sta izmjena i dopuna zakona poslodav­cima i sindikatima. Iako se posljednjih tjedan dana vrlo opsežno pisalo o tome, zapravo nemamo niti jednu pravno relevantnu i provjerenu informaciju o tome što se želi izmijeniti. Imamo samo puno probnih balona koje puštaju u eter zainteresirane strane. Zainteresirane strane su s jedne strane poslodavci, s druge strane sindikati i s treće strane Vlada koja pokušava možda ne baš sva kome udovoljiti, ali ako je ikako moguće barem se ne zamjeriti jako niti jednoj od tih strana. ­
Interes javnosti osobito su pobudile promjene koje se tiču mogućnosti rada na udaljenom mjestu, a zbog čega je poslodavac radniku dužan platiti režije. Kako je on reguliran u EU?
To je navodno jedan od prijedloga kojeg je teško komentirati dok ne vidimo kon­kretan tekst. Međutim, koliko sam istra­živala nisam našla da je to regulirano tako u EU, što mi je i logično. Ako uzmemo da zbog rada od kuće s jedne strane poslodavac ‘profitira’ jer ne plaća režije na radnom mjestu, možemo reći da s druge strane i radnik profitira radom od kuće jer ne troši na odjeću i obuću novac koji bi inače potrošio, ne gubi vrijeme u prometu pa da se stvari tu mogu izravnati nekako.
Zanimljivo je i kako navodno prema nacrtu teksta novog Zakona o radu u slučaju nastanka više sile roditelji djece do osam godina mogu zatražiti rad od kuće. Kako to komentirate?
Mislim da će i ova odredba kao i mnoge prije učiniti više štete nego koristi. Kao prvo, vidjeli smo za vrijeme ove pande­mije da ljudi koji imaju djecu od osam godina mahom imaju problema s izvr­šavanjem radnih obaveza od kuće. Jed­nostavno je teško, skoro pa operativno nemoguće da vi efikasno radite od osam do 16 sati ako imate dvoje djece u dobi do osam godina koji su vam u kući, tako da ne znam kome bi to moglo služiti. Ovo bi moglo služiti kao izlika jedino vrtićima da odbijaju roditelje jer mogu dobiti rad od kuće. S druge strane ako se ova odredba uvede, poslodavci bi mogli ako žele prisutnost na radnom mjestu, jednostavno prilikom zapošljavanja dati prednost onim radnicima koji nemaju djecu do osam godine jer ne žele igrati rulet. Odnosno, ne žele da im vi jednog dana proglasite pravo na rad od kuće.
Što je s odredbama poput ugovora na određeno i neodređeno? Naime, prema ovom poslodavac će s istim radnikom moći sklopiti najviše tri uzastopna ugovora na određeno vrijeme ako za to postoji objektivan razlog, a ukupno trajanje svih ugo­vora, uključujući i onog prvog, ne smije biti duže od tri godine.
Situacija s trenutnim Zakonom o radu je takva da nitko s njime nije zadovoljan – niti radnici ni poslodavci. S jedne strane dobar i pošten radnik nema nikakve ili vrlo male koristi od tog Zakona jer sud­ski sporovi traju godinama i nitko nema mogućnosti čekati te rasplete pravosud­nih saga. Život ide dalje i vi ne možete čekati tri do pet godina koliko traje pro­sječan postupak. S druge strane pošteni poslodavci su izuzetno nezadovoljni tim istim Zakonom jer im nameće gomilu formalnosti kojih se moraju držati ako žele dati otkaz lošem radniku. Naš Zakon je doslovno takav da ako ne poštuješ tu formu koju moraš, sve i ako si kao poslodavac 100 posto u pravu, na sudu ćeš izgubiti zbog forme. Pazite, to nije do suda! Zakon je doslovno takav da sud mora presuditi vama na štetu ako niste poštovali formu bez obzira na to što ste suštinski u pravu. Te se stvari moraju promijeniti. Mi smo sada robovi forme. Imamo Zakon kojeg se zapravo nitko ili malo tko drži. Imamo radno vrijeme, prekovremene i godišnje koji su u većini slučajeva mrtvo slovo na papiru.
Novi Zakon upravo bi trebao sma­njiti udjel ugovora na određeno zahvaljujući kojima je Hrvatska pri samom europskom vrhu. Zašto je uopće tako?
Ugovori na određeno su česti uglav­nom iz samo dva razloga. Prvi razlog je jer je jako teško dati zakoniti otkaz rad­niku koji ne radi dobro pa poslodavac drži puno ljudi, nekad i cijelu tvrtku na određeno kako bi se osigurao ako mu jedan od njih bude pravio problem da mu može ne obnoviti ugovor. Broj ugo­vora na određeno će se početi smanji­vati kada omogućimo da se odluka o otkazu donese lakše. Ovo je vrlo nepo­pularno reći, ali mora se reći, stvari se moraju nazvati pravim imenom. U svim tim zemljama na koje se volim ugledati – od Njemačke do SAD-a pa nadalje, ako poslodavac nije zadovoljan, on vrlo jednostavno otkaže ugovor. Pitajte bilo koga od naših ljudi koji su zaposleni u tim zemljama u kojima cvjeta ekono­mija i onda mi recite što je ključno za sigurnosti radnika – zakon koji otežava davanje otkaza ili ekonomija u kojoj vi možete naći posao kako želite? Drugi razlog zbog kojeg postoji veliki broj ugo­vora na određeno je korištenje prava na sredstva Zavoda za zapošljavanje Repu­blike Hrvatske. Veliki broj poslodavaca sklapa takve ugovore kako bi na kraju sezone teret radnikove minimalne plaće prebacio na Zavod. To treba one­mogućiti jer to nisu nikakve ‘državne pare’. To su novci nas poreznih obve­znika – onih 25 posto PDV-a i svi drugi porezi koje plaćamo. Taj novac ne pada s neba i kad ga počnemo doživljavati kao svog, možda se nešto i promijeni.
Prema Nacrtu skraćuje se i duljina otkaznog roka u slučaju ‘skrivlje­nog ponašanja’. Do sad je naš Zakon prema ranije spomenutom donekle štitio radnika. No, je li takva situa­cija zadovoljavajuća?
Jedino što radnika štiti je s jedne strane jaka ekonomija u kojoj će on uvijek moći naći posao i s druge strane njegov ‘min­dset’ da se prilagodi, odnosno prekva­lificira ako nema dovoljno posla u dje­latnosti u kojoj se on nalazi. Sve drugo je demagogija. Mi ćemo ovim Zakonom izgleda mijenjati opet ‘nešto’, kako ne bismo promijenili ‘ništa’. Mi obično zakone prepisujemo od Njemačke i Austrije jer pripadamo tom tzv. konti­nentalnom pravnom krugu. To je opor­tuna praksa jer problemi koje mi imamo nisu izmišljeni danas i ovdje, postoje desetljećima, a neki i stoljećima. Jedan od rijetkih zakona koji nismo prepisali, usudila bih se reći i jedini je Zakon o radu. Zakon o radu je u cijelosti ‘hrvat­ski proizvod’ i predstavlja zapravo hibrid između nekadašnjeg socijali­stičkog zakona koji se pokušao prilago­diti kapitalističkom društvu. Dobili smo ‘Frankeštajna’ koji nije nikome dobar – niti radnicima, ni poslodavcima.
Ako Hrvatska ovaj Zakon usvoji njime će, kažu, primijeniti i odredbe dviju novih europskih direktiva, a koje se tiču ravnoteže poslovnog i privatnog života te transparentnih i predvidljivih radnih uvjeta. Što navedeno znači?
Sumnjam kako će ovaj Zakon kakav god on bio donijeti ravnotežu poslov­nog i privatnog života ikoga od nas. Najveći problem naše zemlje je taj što imamo jedan dio stanovništva koji se ubija od posla, koji što bi se reklo ne vide ni sunca ni mjeseca i drugi dio stanovništva koji kroz različite bene­ficije i sinekure živi bolje od nas koji se ubijamo od posla. Dakle, mi u Hrvat­skoj imam podjelu na radnike i nerad­nike koja je naš najveći problem jer neradnici žive bolje od radnika. Dok ne budemo spremni za promjene koje će ukloniti tu nepravdu, nema nam pomoći, a ni napretka.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 27. listopada 2021.