U obiteljskoj kući u Banićima, Ane Mihović s pripremama za najveći kršćanski blagdan kreće i nekoliko tjedana prije. Razlog tomu je divna tradicija našeg kraja koja i dalje živi i prenosi se s koljena na koljeno. Riječ je, naravno, o penganju jaja u kojem je gospođa Ane prava majstorica. Dočekala nas je s ogromnom košarom punom sjajnih jaja, u tradicionalnoj tamno-crvenoj, primorskoj boji. Prvo pitanje nam je bilo: ‘Kad ste stigli sve napraviti?’, na što se osmjehnula od uha do uha. Nije njoj ništa teško, kao ni njenoj divnoj obitelji, uvjerili smo se puno puta tijekom našeg razgovora. Započeli smo razgovor uz kavu i komad domaćeg padišpanja kojeg je napravila za ovu priliku. Vrijedna žena, pomislili smo još jednom. Njenim potezima penicom na jajima nastaju prava mala djela. Priča nam kako je počela pengati već kao dijete, u nižim razredima osnovne škole.
— Baba je pengala, od matere mati. Isto se zvala Ane! Vidjela bi nju kako to radi. Bila je u Podgori i ne bi’ vazda mogla poći njome. Imala sam i jednu stariju tetku, Anušu, koja je isto vazda pengala i zvala bi me: ‘Dođi ti k meni, ja ću ti dat’ da pengaš’. Penganje je ostalo ukorijenjeno u obitelji. Penstariju tetku, Anušu, koja je isto vazda ganje se nije zaboravilo – ističe nam naša sugovornica. Postoji mali milijun načina crtanja, a jaja gospođe Ane na sebi imaju starinske pengature s crticama. ‘Kad sam počela, tako su me učili’, rekla je. Jaja velikom ljubavlju penga dan danas. Tu je ljubav prema tradiciji prenijela i na kći Ivanu i to joj je posebno drago. Ali, kako kaže kroz smijeh, Ivana uvijek ima nove načine penganja.
— Ona ne voli da joj je svako jaje isto. Nego da je vazda drukčije, svaki put nešto doda – naglasila je gospođa Ane.
Kako je bilo prije
Ova dugogodišnja radnica u turističkom sektoru govori da je prije ipak bilo drukčije raditi i pengati jaja.
— Nije bilo plina ni struje, nego bi u teču stavili pepela i žerave, a na to tečicu s voskom pa bi sjeli na nešto nisko i tako pengali, sa svime pred sobom – prisjeća se naša sugovornica. Naglašava kako su joj u ovoj godini jaja ispala baš onako kako je htjela.
— Možda tri nisu ispala dobro, da se na njima nije uhvatila boja. Jaje svaki put prvo skuham pa ga onda pengam te na kraju omastim. Ako se penga penicom, to ide za čas i potrebno je deset minuta. Ako radim bakljačicom, treba možda dulje. Za svaku ovu crticu treba umočiti u vosak. Ako imaš volju, ako je nemaš… Ne ide onda. Boja je za tkaninu, od robe, a miješam svijetlu i tamnu pa kako ispadne. Volim da je tamnije crvena kako bi ispala baš primorska boja – reći će nam.
Pedesetak poruka
‘Ovo jaje palo s neba baš u ruke kome treba’, ‘Ovo jaje crvene boje, sretan Uskrs zlato moje’, ‘Ovo jaje, našarat ću, koga volim, regalat ću’, samo su neke od brojnih tradicionalnih poruka koje gospođa Ane napiše svake godine na pengano jaje. S posvetom na taj način zaželi i daruje svojima jaje.
Poruka ima pedesetak, većinu je naučila u školi, ali s vremenom je osmislila i neke vlastite. A možda ste je vidjeli svakog četvrtka na placi pa nam ističe kako ljudi većinom kupuju jaja kako bi ih poslali svojim bližnjima u druge gradove.
— Pengana jaja budu lijep ukras, uvijek figuraju i šteta ih je slomit’ – rekla je gospođa Ane te ističe kako uvijek koristi domaća jaja.
Baština puna blaga
Od gusta penga jaja, ali, kaže nam, ne bi se tomu nikad mogla posvetiti cijeli dan.
— Ne može se sjediti i pengati sedam-osam ura. Ukočiš se (smijeh). Malo to, malo drugi pos’o, pa opet kad me uhiti volja. Odem u vrt, dat hranu kokošima, kuham objed… – kaže nam gospođa Ane koja sa suprugom Ivom vrijedno radi u baštini. On, ističe kroz smijeh, ne zna pengati.
— U baštini smo među ostalim posadili luka, kapule i patata, sad će brzo početi bob. Posadili bismo i više da smo računali da ćemo ići na placu. Ali uvijek imamo za doma. Suprug voli poći i na more. Sve stignemo. Kad idemo u masline, zovemo cijelu obitelj. Skupimo se i ne moramo zvati nikoga sa strane – rekla je te nam je odlučila pokazati proces izrade jaje. I moramo vam reći, nije to malo posla. Okušali smo se i mi u penganju, a još nam fali malo prakse pa ćemo biti konkurencija gospođi Ani. Njoj to ne smeta, već kroz smijeh govori da možemo zajedno prodavat’ na placi.