Grad

[VELIKI RAZGOVOR] ARHITEKTICA DILKA BOBANOVIĆ Kako smo stvarali prvi urbanistički plan grada

Znate, ne kažem da je ‘Južni Jadran’ bio alfa i omega svega, ali su se prilično bistrila mišljenja raznih stručnjaka. Danas je najveći problem kapital koji nesmiljeno diktira svoje interese. Nemamo industriju, ali imamo turizam koji se privatizirao. Ono što posjedujemo su prostor i ljudi, to su naši resursi i s njima bismo trebali stvarati život. Život primarno za nas, a ne da naša kulturna baština i genijalnost naših predaka postanu nečija renta

Jedna sam od onih arhitekata kojima arhitektura nije posao, nego život – govori nam Nedjeljka Bobanović, priznata dubrovačka arhitektica ‘stare škole’, široj javnosti poznata po nekim od najvažnijih projekata u modernoj povijesti grada. Južni Jadran, prvi regionalni plan i prvi GUP Grada, Zlatni potok… O njenim radovima, inspiraciji, ali i onome što muči struku danas, razgovarali smo za ovaj broj DuLista. Posebno je osjetljiva na kulturnu i prirodnu baštinu, čime smo i započele naš razgovor.

– U postdiplomskom studiju stekla sam dodatna stručna znanja vezana za zaštitu i revitalizaciju graditeljske baštine. U svom vijeku, radnom i životnom, prošla sam sve režime tretiranja kulturne baštine, od strogog, nesmiljenog konzervatorskog sustava pa do kasnijih teorija obnove kulturne baštine kojom se ona čuva i istodobno nudi javnosti. Tu naravno dolazimo do danas, do tanke granice gdje nesmiljeno i neadekvatno korištenje baštine može istu kulturno i materijalno degradirati – odlučno nam naglašava za početak arhitektica Bobanović. Mišljenja je kako bi se, nažalost, Dubrovniku mogao dogoditi scenarij gubitka UNESCO protekcije. Naravno, ne gleda na budućnost crno, ali u duhu struke apelira na promjenu upravljanja naslijeđenom baštinom radi zaštite i očuvanja iste.

– U proteklom razdoblju su postojali razni načini da se baština obnavlja i održava u funkciji nekih suvremenijih namjena i korištenja, kako ne bi propadala. Nova arhitektura je pri tom imala tendencije regionalne oblike ugraditi u te projekte kako bi se oni prilagodili ambijentu Grada. Tako je u tom smislu, primjerice, koncipiran Zlatni potok koji je na kraju devastiran nedopuštenim izmjenama – nastavlja nam dalje spominjući projekt koji joj je trebao biti jedan od najvećih, ali joj je ostavio gorak okus u ustima.
– Naselje Zlatni potok trebalo je imati 200 stanova, ali smo tražili načina da ima taj regionalni karakter arhitekture. Naravno da ne možete na velikim volumenima postići ono što je kuća u Gradu. Treba umijeća da se takvi sklopovi i velike aglomeracije, a na ovako strmom terenu, zapravo ostvare. Mi smo unijeli i cestu, koja ide kroz Zlatni potok, tako da smo riješili funkcionalno zahtjeve pristupa hitnih službi i slično. U drugoj etapi bile su planirane još četiri manje zgrade uz povezivanje puta u naselju s odvojkom za magistralu te centar naselja koji nisu realizirani jer investitor HTP Dubrovnik i Babin kuk dalje nisu imali interesa i već u samoj gradnji počela je samovolja. Radeći projekt, gledala sam, i to mi je bilo najvažnije, da stanovi budu jednako vrijedni. Poslije su to stanari iskoristili raznim dodavanjima ili ‘istrčavanjima’ na teren. Rekla sam sama sebi kako nikad više ne bih učinila da u višestambenom objektu stanari mogu izaći na teren. Svi su imali barem boravak koji gleda na more. Ili loggia ili balkon… Inspiracija je bila pogrešna. Mislila sam da će biti sretni što imaju balkon – a onda je počelo ostakljivanje. Zatvaranje. Da su se bar bili u stanju ‘estetski’ dogovoriti! Nikad više – tužno naglašava Bobanović.

Za taj veliki projekt nisu, dodaje, dobili ni ‘dinara’, a dugo su čekali i rješenje odluke o gruboj povredi autorskih prava. Nekog tko je zaista prošao tu staru školu arhitekture ovakve stvari mogu samo duboko povrijediti. Stoga, prelazimo na novu temu i zatvaramo, za gospođu Bobanović, bolno poglavlje.

Kad je Moderna bila živa
Studirala je u vremenu do 1966. godine, kad je, dodaje i Le Corbusier bio živ. Nakon fakulteta, priključuje se na poziv profesora mentora Draga Galića majstorskim radionicama, tada uglednoj volonterskoj praksi u kulturi.

– Bile su to majstorske radionice iz svih grana umjetnosti. Slikarsku je vodio Krsto Hegedušić, kiparsku Vanja Radauš, arhitekturu Drago Galić, koji je naslijedio Dragu Iblera. To su bili neki drugi uvjeti, stvarno se pazilo na struku. I profesori su birali po nekim kriterijima izvrsnosti, potencijala… Iskreno, danas nema takve ‘finoće’, već samo ambicioznosti, želje za pohvalom. Danas arhitekti u većini slučajeva gledaju plasirati se među bogate investitore. Da se razumijemo, ni prije nije bilo bolje. Radili smo u sustavu u kojem nisi imao slobodu, a ti korektivi nisu uvijek bili u korist struke nego u korist politike. Ali danas kad je prisutna ta tobož velika sloboda, se događa koruptivnost savjesti u arhitekturi – oštro će. Ovaj termin ‘koruptivnost savjesti’ nekoliko će puta spomenuti tijekom našeg razgovora.

Turizam je bio u povojima, magistrala tek izgrađena. Počeli su se osjećati efekti te privlačnosti prema obali. Slijedom tog plana radio se Generalni plan Dubrovnika (prvi GUP), koji je donesen 1969. u veljači. U tom Planu radila sam studiju stanovanja

– Koruptivnost savjesti u arhitekturi je pogibeljna za arhitektonsku struku. Slijedom toga javni arhitektonsko-urbanistički natječaji potvrđuju natječaj kao pouzdanu poredbenu metodu i ispravni instrument izbora jer arhitekturom se još od prapočetaka do danas bilježi i svjedoči povijest. U posljednje vrijeme pojavilo se u praksi da pojedini investitori pokušavaju ‘privatnim natječajima’ afirmirati izbor prostornih rješenja kao javno koristan i prihvatljiv, što ne može biti – naglašava dalje.

Prema Bobanović, ne postoji niti želja ili aktivnost, poticaj raditi nešto za javno dobro.
– Nema ni te famozne ‘dubrovačke mjere’. Malo je obeshrabrujuće pustiti to kao egidu, zapravo depresivno, ali zebnja u mom srcu i mozgu je velika kad gledam to što se u okviru povijesnog nasljeđa danas događa – spominje prije nego se vraća na svoje početke.

1969. nastaje ‘Južni Jadran’

– Uz majstorsku radionicu, trebalo je živjeti, pa sam radila na određeno vrijeme kao mlađi arhitekt u Urbanističkom institutu Hrvatske. Tada počinjem raditi, te 1966./67., na regionalnom planu Istre i regionalnom planu Jadrana kao svojevrsne pripreme za taj famozni ‘Južni Jadran’, prvi regionalni plan na ovom području. Njime se zapravo formirala regija na bazi neke jednake zastupljenosti. Znači ne samo hrvatski dio već BIH i CG koje su tom obalnom području gravitirale. Tako su i stručnjaci dolazili iz tih republika, ali i vanjski stručnjaci iz Europe. Centar plana bio je u Dubrovniku. Ponuđeno mi je doći raditi kao mladi ahitekt, iz Instituta su tražili mlade ljude koji bi imali potencijal sudjelovanja u kreiranju Južnog Jadrana te da mogu razvijati svijest o planiranju, jer su oni stariji već ‘kalibrirani’. Nije nas bilo puno. Ja sam bila postavljena kao stručni tajnik regionalnog plana – što god to značilo – morala sam prisustvovati svim koordinacijama i provedbi zaključaka u parcijalnim studijama. Jer Regionalni plan je multidisciplinarna bogata suradnja. Konzervatori, priroda, promet, turizam, ekonomija, gospodarstvo… Nije se ‘šaralo na kartama’ kako danas misle, već je to bio razvojni plan koji potiče strategiju razvoja cijele države s napomenom da su rast i razvoj dva različita pojma. Turizam je bio u povojima, magistrala tek izgrađena. Počeli su se osjećati efekti te privlačnosti prema obali. Slijedom tog plana radio se Generalni plan Dubrovnika (prvi GUP), koji je donesen 1969. u veljači. U tom Planu radila sam studiju stanovanja – naglašava dalje – ali u to vrijeme, kad se govorilo o urbanizmu i prostornom planiranju, Generalni plan nije uključivao davanje građevinskih dozvola, već je bio razvojni plan kao alat za donošenje političkih odluka u sferi ekonomije korištenja zajedničkog čitavog prostora Grada i okruženja – dodaje.

Dolazak turizma značio je popratnu infrastrukturu
Generalni plan je obuhvaćao Dubrovnik od Zračne luke do Brsečina, jer se uvidjelo kako će planiranim razvojem turizma porasti broj stanovnika što zahtijeva prostor za stanovanje, tercijar, kvartar i potrebnu infrastrukturu pa se problem rješavao planiranjem satelitskih naselja.

Naselje Zlatni potok trebalo je imati 200 stanova, ali smo tražili načina da ima taj regionalni karakter
arhitekture. Naravno da ne možete na velikim volumenima postići ono što je kuća u Gradu

– Planom je uravnotežena predviđena mogućnost rasta, a kao satelitsko naselje planirani su bili Župa dubrovačka i Orašac. Već onda govorilo se o prijelazu preko Rijeke dubrovačke mostom. Generalni plan je rješavao zone, njihove namjene, funkcije i prometnu povezanost. Spominje se i drugog velikog projekta tog doba, neraskidivo vezanog za prvi Generalni plan – Detaljni urbanistički plan Babin kuk.

– Temeljem Generalnog plana za predviđenu turističku zonu na Babinom kuku izrađen je detaljni plan po kojem je realizirano to turističko naselje. Sjećam se da je u Dubrovniku bio veliki otpor prema tome svemu. Babin kuk iz moga doba srednje škole bio je čista, djevičanska priroda, doci s maslinama i to se čuvalo. Realizacija detaljnog plana i predviđena koncentracija smještajnih kapaciteta i gospodarskog centra u korist očuvanja i kultiviranja zatečenih prirodnih površina bila je efikasan uvjet za postupanje u prostoru kao metoda javno prihvaćenog koncepta očuvanja vrijednosti prostora – navodi nam dalje i napominje kako se to na žalost derogira novijim intervencijama.

– Koruptivnost savjesti u arhitekturi, uz to u urbanizmu, danas cvjeta. Za arhitekturu je definitivno pogubna. Neki kolege velevažno izjavljuju kako je neka kuća ‘lijepa’ ili ‘kako nema urbanizma’. Zamislite taj stupidarij da urbanizma više nema? Urbanizma je uvijek bilo, pa to je osnova ljudske zajednice – radi nam digresiju i kako se poštivao krajobraz. Primjer kršenja je hotel Belvedere, rađen na rtu, a rtovi su još od antičkog doba bili prirodni reperi i mjesta na kojima se nije gradilo.

– Dubrovnik svojom konfiguracijom daje ljepotu, ali i iznimna ograničenja. Naravno, njih se ‘zaobilazi’. Kad gledam iz Gruža Glavicu Babina kuka, vire neke rogate kuće u toj silueti, pa i Montovjernu su načeli, a tek Srđ s tih 240 kuća koje vire iznad konture Srđa – dodaje tužno. Senzibilitet prema struci joj je ugrađen, te je samim time ove promjene itekako pogađaju.

– Znate, ne kažem da je ‘Južni Jadran’ bio alfa i omega svega, ali su se prilično bistrila mišljenja raznih stručnjaka. Danas je najveći problem kapital koji nesmiljeno diktira svoje interese. Nemamo industriju, ali imamo turizam koji se privatizirao. Ono što posjedujemo su prostor i ljudi – to su naši resursi i s njima bismo trebali stvarati život. Život primarno za nas, a ne da naša kulturna baština i genijalnost naših predaka postanu nečija renta (jer je on kupio tri stana u Gradu). Jesam za slobodu, ali ona obvezuje. Odgovornost! A mi se hoćemo deklarirati kao građansko društvo dok nemamo građane i građanski moral ni građansku hrabrost – oštro naglašava dalje.

– Ovaj Grad, ako ovako nastavi, izgubit će kategoriju zaštićene svjetske baštine i o tome bi naši gradonačelnici, planeri i svi oni koji imaju neke ingerencije morali dobro voditi računa, jer bit će to velika blamaža – upućuje i kritiku prema budućnosti, uz opasku kako se ovakve situacije događaju od Domovinskog rata, kada je materijalna destrukcija postala okidač za destrukciju i nematerijalne baštine, a ‘sklad’ je postala tek riječ bez značenja.

Biro za izgradnju
Biro za izgradnju bio je iduća ‘stanica’ naše sugovornice, od 1971. godine. Nažalost, nije se dugo zadržala na poslu, jer su, dodaje, ‘Komiteti i sindikat odlučili da ne može ostati’. Mjesto tehničkog direktora napušta 1974. godine i dugo, dugo biva nezaposlena. Dok to spominje, osjeti se gorčina u glasu. Nudili su joj kolege suradnici na Južnom Jadranu i posao u Danskoj, Švedskoj… Ali za nju je postojala samo njena Kalamota i njen Dubrovnik. Tinjala je odgovornost za više dobro, želja za pomoći u izgradnji. Životni radni put dalje je odvodi do prvog Županijskog plana.

Prvi županijski plan
– Na poziv dr.sc. Zrinke Rudež radila sam pripremu, studiju obalnog područja, a poslije sam bilancirala sve generalne planove na području županije – Dubrovnik, Korčula, Ploče… Ono što ljudi ne razumiju je čemu služi GUP. On se rješava na razini zona, a u tim zonama određuju se mogući optimalni kapaciteti stanovnika i aktivnosti. Nije to ‘imam tamo zemlju, pa dajte vi meni malo građevinskog područja’. Svelo se na ruglo. Sram me je reći, ali pod željama investitora i pod pritiskom utjecaja investitora koji su sad jedini koji pokreću razvoj se događa – što? ‘Vila’ od 2000 ‘kvadrata’ – koliko doprinosa daje gradu, koliko je to komunalnog doprinosa gradu i u što se taj komunalni doprinos utrošio? – oštro dodaje, ponavljajući kako je izjava da nema urbanizma apokaliptična najava jer urbanizam prestaje kada dolaze ‘korone’, klimatske promjene i slično.
– Po teoriji planiranja, generalni planovi su služili upravi gradova za iščitati iz njih iskoristivost i kapacitete prostora i stanovnika u donošenju odluka koje život nosi. Naravno da se stvari mijenjaju, ali se znalo što uvođenje novih namjena i kapaciteta za sobom povlači – naglašava. Navest će primjer platoa Srđa.

– U ono vrijeme smo na prostoru platoa Srđa ispitivali za što bi se mogao koristiti. Analizirali smo brzine vjetra, klime, vegetaciju… Donijeli smo zaključak da nije pogodno za stanovanje. Kako nije bilo onda, nije niti danas. Eventualno bi mogla biti rekreacijska zona, ali koje vrste i kako s tim patuljastim raslinjem i surovim krajem kakav jest? Zvali smo to ‘prostorom rezerviranim za budućnost’. Danas više nitko ne govori o tome kako je neki prostor ‘rezerviran za budućnost’. Kao da budućnosti nema. Prostor mora za slučaj promjena tehnologije, ekonomske situacije i slično, biti ‘ostavljen’. Primjerice, govorili smo o jednoj potencijalnoj tihoj industriji za budućnost Dubrovnika i naglasili kako bi se trebalo odrediti negdje iznad Šumeta ili nekom drugom manje izloženom dijelu, mjesto za industriju poput recimo ‘Silicijske doline’. Govorilo se o proizvodnji čipova. Dakle 1969., ni turizma nije bilo, a mi smo govorili o futurizmu – dodaje kroz osmijeh.

– Danas imamo nezahvalnu situaciju u prostoru koju nismo legalizacijom pretvorili u polazište za kvalitetnije i svrsishodnije profesionalno planiranje i uređenje prostora. Kako to očito nismo postigli ni nakon druge legalizacije, a sluti se i treća, pitam se gdje je tu onda urbanizam i prostorno uređenje. Sve govori u prilog nastojanju da se investitori obvežu na kvalitetniju provedbu javnih natječaja lišenu svakog oblika koruptivnosti savjesti koji je za arhitekturu poguban s obzirom da su se javni natječaji potvrdili kao pouzdana poredbena metoda i ispravni instrument izbora sve stoga što se arhitekturom još od prapočetaka pa sve do danas, i tako će bit, svjedoči i bilježi povijest – zaključuje naša sugovornica.

Generalni urbanistički plan - Južni Jadran (1969.)
Generalni urbanistički plan – Južni Jadran (1969.)

Međunarodna nagrada BigSEE
Šibenski Grand prix
Upravo zahvaljujući prvoj nagradi autora Ivana Tutek, Paula Šimetin, Iva Dubovečak i Izvor Simeonović Majcan za arhitektonsko-urbanističko rješenje trga Poljana u Šibeniku uspjeli smo kroz realizaciju, u okviru Ateliera Minerva iz Dubrovnika kojeg sam voditeljica, uspostaviti nove prostorne odnose u kojima postojeći nisu izgubili postojeći karakter niti su grubo promijenjeni, a postignuta harmonija veseli i privlači građane, doprinosi zrelosti sredine. Za realizaciju nam je dodijeljena ugledna međunarodna nagrada za 2021. godinu u arhitekturi – svjetski arhitektonski Grand prix u kategoriji landscape & urban space. Nagrada promovira inovativnost, inteligentni dizajn i originalnost, održivost te kulturnu i socijalnu osjetljivost, funkcionalnost, a istovremeno snagu, strast i izvrsnost. Radi se o međunarodnoj nagradi BigSEE u koju je uključen teritorij 21 države, od Izraela do Austrije, prostor na kojem je i danas izražena velika arhitektonska produkcija. BigSEE je organizacija koja dodjeljuje nagradu temeljem kulturne i društvene dobrobiti.
Zbog toga sam osobito ponosna na ovaj Grand prix – naglasit će arhitektica Bobanović.

Dakle, projekt Trg Poljana u Šibeniku je do sada dobio dvije međunarodne nagrade/ Grand Prix BigSEE u kategoriji Arhitektura: Public space & Landscape i drugu nagradu BAB 21 / Balkan Architectural Bienalle, kategorija Urbanizam/ U tijeku je još nominacija za Mies Van Der Rohe Award 2022. koja će biti objavljena u travnju.

Objavljeno u tiskanom izdanju tjednika Dulist, 8. prosinca 2021. godine 

Pročitajte još

‘NOVO IME ZA NOVE IZAZOVE’ Du Card postaje Dubrovnik Pass

Dulist

Prijavite se za članstvo u novoj Lokalnoj akcijskoj skupini

Dulist

UDOMI PSA SA ŽARKOVICE Nastavlja se akcija Grada i volontera

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija