Bilo je, svakako, vrlo dinamično – kroz smijeh nam kaže Pero Kojan, konavoski avanturist s kojim smo odlučili za ovaj, ali i u nekoliko idućih brojeva DuLista, otići na daleki put u Južnu Ameriku – Čile, Argentina, Urugvaj, Paragvaj, Brazil…
Iako su njegovi prijatelji i poznanici, ali i novi prijatelji koje je upoznavao na svojim putovanjima, itekako pratili njegove avanture putem Facebooka, bilo je vrijeme da sjednemo s njime i konačno čujemo tu priču. Za početak, Pero nam je prepričao rutu uz detalje koje ćemo pratiti tijekom sljedećih nekoliko brojeva, a veliki putopis u DuListu zaključit će predstavljanjem i dokumentarnog filma kojemu se itekako veselimo. Prvotna ideja je, rekao nam je Pero, otići u Santiago de Chile i tamo dočekati brižno spakiran u svojoj kutiji avionom poslan njegov vjerni BMW R1200, motor kojeg krasi i simboličan naziv – Adventure, a koji ima staž 75 tisuća kilometara u tri godine. Tamo je riješio papirologiju, koja mu je kaže, bila najveća briga.
Čile je na jednom dijelu prekinut, a u Argentinu sam prešao od Bariloche prema Peritu Morenu, glečeru koji je prirodna barijera ove dvije zemlje. Od ovog glečera krenuo sam prema Pun
— Papiri me brinu radi putovanja motorom. Ipak putujem vozilom registriranim u Europskoj Uniji, gdje vrijede drugačiji papiri i zakoni nego na kontinentu kao što je Južna Amerika. Zato mi je bilo bitno riješiti sve to. Ispalo je da je cijela Južna Amerika ‘papirološki sređenija’ nego Hrvatska – kaže nam Pero. Krenuvši iz Santiaga, plan je bio doći do Argentine, impresivne i naoko beskrajne Patagonije.
— Čile je na jednom dijelu prekinut, a u Argentinu sam prešao od Bariloche prema Peritu Morenu, glečeru koji je prirodna barijera ove dvije zemlje. Od ovog glečera krenuo sam prema Punta Arenas. Ovdje ponovo presijecam i ulazim u Argentinu te krećem prema jugu. Inače, ulaskom u Čile dočekali su me požari u nevjerojatnim razmjerima. Dužina vatrene linije bila je 800 kilometara. U tom trenutku odlučio sam ići sredinom obale, preko Temuca, prema vulkanima, Andama, termama… – kaže ovaj po svemu netipičan turist.
Naime, Pero je put imao isplaniran, no tek okvirno, kaže. Iz dana u dan mijenjao je plan i prilagođavao se situacijama poput požara. Još ga jedan detalj odvaja od klasičnog putnika – od 20 tisuća kilometara, točnije – 19 860, njih deset tisuća bilo je, kaže, off road, uz svega jedan i to planirani servis motora Najteži dio? Pa možda ne najteži, ali mjesto gdje je izgubio puno vremena svakako je bila – Patagonija.
— Pusta, nenaseljena, ali nije dosadna. Nekome bi možda bila, ali ne vidite ju mojim očima. Ljudi su mi govorili kako nikad ne bi išli sami, ali nije isto biti usamljen i biti sam – kaže naš pustolov, koji je tijekom ovog putovanja upoznao mnoštvo ljudi, a s njih čak 35 ostao u odličnim kontaktima i na Facebooku.
Prateći nacionalne parkove…
Okrenuvši se s ruba Argentine prema gore ponovo ulazi u Čile i posjećuje i Torres del Paine, čileanski nacionalni park. Inače, kaže, ključne točke bile su upravo nacionalni parkovi, odnosno planirao je put djelomično prateći i njih. No na putu prema parku, susreo se u gradu Comodoro Rivadavia s Konavokom Anom Katalinom Dabo, koja nije mogla ‘sebi doći’ kad je u milijunskom gradu vidjela hrvatske tablice…
— Inače, običaj mi je bio otprilike dva sata prije zalaska sunca već biti u destinaciji. Ujutro bih kretao nakon doručka i odgovaranja mailova, a navečer bih planirao da bude tako. Međutim nije sve tako kako zamislite i planirate. I tako sam ja ušao u grad tražeći smještaj, kad – netko mi svira. Fermava žena, ne može doć’ do riječi – a ne razumije hrvatski, ja se sporazumijevam na španjolskom, ona ne zna engleski, plače ona, plačem ja. Ali ‘skontali’ smo se! I otvorila je profil da me može pratiti na Facebooku – kaže Pero koji planira svojim putovanjima posvetiti i Facebook page. Iduća točka bila je Puerto Madryn, poluotok i nacionalni park gdje je uživao promatrajući kitove i tuljane, no i ostao razočaran… Priznaje kako mu se tu dogodila možda i najgora stvar na putovanju. No, dodaje, svo zlo s time.
— Izgubio sam jednu od najvažnijih kartica, onu na kojoj sam snimao dalje. Prošao je kroz najveću močvaru na svijetu, Pantanalu, upravo uz pomoć ovih grupa jer je pola cesta bilo zatvoreno. Osim društvenih mreža, opskrbljivao se kaže i karticama svake zemlje u koju bi ušao.
Čega se odrekao?
Nekih stvari na putu morao se i odreći, poput posjeta Indijancima u Amazoni koji su baš taj dan kad ih je odlučio posjetiti sa svojim prijateljem i njegovom obitelji odlučili kako – ne primaju posjetitelje! — Moraš poštivati njihovu odluku. Prijatelj je ostao s obitelji, a ja sam se vratio natrag, nisam imao vremena. Cuiaba pa Caceres, i dalje nema ceste. Mislim, ima ali… Počinje moj najopasniji dio puta. Imao sam dvije opcije – odlazak u Santa Cruz kao blažu verziju i težu, na koju sam se odlučio – granica Bolivija – Brazil, najveća švercerska ruta na svijetu. Rizik je velik, pogotovo motorom, a turisti ovuda uopće ne prolaze.
U Macchu Picchu se zaputio vlakom jer kaže, nije htio upasti u probleme radi odrona i vremena velikih kiša
— Ovo je područje od oko 310 kilometara. Trebao sam krenuti ujutro iz Caseres i prevaliti put do kraja dana, u ‘komadu’. Na početku ‘šverc’ rute dočekala me samo carina, no ne i policija. Morao sam se vratiti u Caseras, udariti pečat i natrag, 200 kilometara tamoamo. Cijela Južna Amerika je specifična po ovom pitanju – možeš ju cijelu proći bez kontrole, ali ako te jednom pitaju dokumente – pa, bolje ti je da ti se to ne dogodi. S Veleposlanstvom Hrvatske u Boliviji dogovorena mi je pratnja ovom opasnom rutom. Dvoje ljudi u terencu je nosilo moje stvari i pratilo me. Na ovoj cesti je nemoguće proći, a da se ne zapitaš za sigurnost. I motor mi je morao, zbog specifične ceste, biti olakšan. Ceste su očajne i opasne, nalik na ogromno Konavosko polje kad padne kiša. Čisto usporedbe radi, za 310 kilometara trebalo mi je 16 sati, a pratnja mi je uvijek kasnila dva sata za mnom. Vidio sam desetak vojnih punktova koji rade kontrolu vozila i ljudi i morao sam se prijavljivati na njih. Tu nema ničeg osim šverca i kuća ljudi koji imaju tu nesreću da žive na ovom području… – kaže dalje Pero.
Cusco je jedino mjesto gdje sam došao i vratio se istom cestom, ponavljajući istu rutu. Plan je bio da idem za Limu, međutim put je već bio produžen za 15 dana i izgubio sam puno vremena u Patagoniji
Spustivši se za Santa Cruz, upoznao se s veleposlanikom, i kreće druga vrsta avanture – oscilacije u visinama, gdje mu čak ni tradicionalno žvakanje koke nije pomoglo. Rupe na cesti u koje se upada bez upozorenja, velike razlike u visini, Cesta smrti i dolazak u La Paz, grad na najvećoj nadmorskoj visini. To je jedini grad na svijetu gdje bogati žive dolje, a siromašni gore, reći će nam naš avanturist, u tom trenutku u Južnoj Americi jedan od mnogih Konavljana koji su svoju sreću odlučili, nekad davno, potražiti na ovom kontinentu. Naravno, nezaobilazna ruta bilo je i jezero Titicaca, pa Macchu Picchu… U njega se zaputio vlakom jer kaže, nije htio upasti u probleme radi odrona i vremena velikih kiša.
— Mom putovanju bližio se kraj i ne bi imalo smisla da mi se nešto dogodi baš tad. Cusco je jedino mjesto gdje sam došao i vratio se istom cestom, ponavljajući istu rutu. Plan je bio da idem za Limu, međutim put je već bio produžen za 15 dana i izgubio sam puno vremena u Patagoniji, što ne bih ponovio. Drugi put ću definitivno više istražiti i Brazil. Probudili su se i vulkani, požari, odroni, poplave… Bilo je vrijeme za Tacnu, Aricu i posljednji izazov – Paso de los Libertadores cestu – priča Pero za kraj.
Njegove avanture, zemlju po zemlju, pratit ćemo u idućim tjednima. Gdje god je došao, kaže, s hrvatskim tablicama, bio je lijepo prihvaćen. Nitko ga nije gnjavio, kaže, kao da su svi htjeli biti dio te nevjerojatno pustolovne priče koju je Pero, koji je na svoje putovanje nosio i zastave svetoga Vlaha i dijelio ih onima koji su mu pomogli, rado podijelio za DuList…