Turizam u Cavtatu nakon II. svjetskoga rata

Vjerovali ili ne, ovaj se feljton bliži svojem stotom nastavku! Hm, stotinu brojeva a nisi napisao ništa o vremenu nakon 1940. godine, bio je komentara jednog od mojih vjernih čitatelja. Moram priznati kako me ta opaska bila pomalo i zatekla, ali zato jer je netko to primjetio, a ne zbog toga što toga nisam bio svjestan. Naprosto, do tada je na djelu bila autocenzura – godine od 1940. pa naovamo, a poglavito one od 1940. pa do početka pedesetih pune su prijepora i povijesnih dvojba. Stoga je materijal, a kojeg je uzgred rečeno napretek, o tome razdoblju klizio mislima bez da je bio pretočen u pisanu riječ. No, svakoj autocenzuri dođe kraj pa tako i ovoj. No, za probijenje leda ipak ću uzeti jednu lakšu temu u ovo doba kad je i suviše uzavrelih tema u opticaju, i to turizam u Konavlima i Cavtatu nakon Drugog svjetskog rata, s obzirom kako sam ovu temu obrađivao u prethodnim nastavcima do početka Drugoga svjetskoga rata. Ubrzo nakon završetka svjetskog rata, svjesni činjenice kako im je jedina budućnost u turizmu, Cavtaćani se vraćaju toj gospodarskoj grani. Pritom su morali računati na činjenicu da je u to vrijeme, neposredno po završetku rata, došlo do nacionalizacije tj. razvlaštenja svih privatnih posjednika ugostiteljskih i ostalih radnja. Prva nacionalizacija je provedena 1946., a druga 1948. godine. Najveći predratni pansion ‘Tiha’ (vl. Dr. Novakovića) odmah na početku 1945. godine pretvoren je u socijalnu ustanovu. Naime, tu je bio dječji dom, a kasnije dječje lječilište. Nadalje, tijekom 1948. godine nacionalizirana je i stambena zgrada obitelji Račić te je pretvorena u hotel ‘Supetar’, a isto se dogodilo i sa zgradama bivšeg pansiona restorana ‘Granić’ i gostionice ‘Balkan’. Ovi su objekti u konačnici postali dio Ugostiteljskog poduzeća ‘Lo
krum’, a prije tog neko su vrijeme pripadali Zemaljskom hotelskom poduzeću za Hrvatsku, koje se kasnije ugasilo. Svi su ovi objekti 1950. godine preuzeti od cavtatskog poduzeća ‘Tiha’. Negdje 1949. godine, na mjestu gdje se danas nalazi hotel ‘Epidaurus’, podignuto je u duhu tadašnjega vremena pavlijonsko naselje s nekoliko bungalova za potrebe tadašnje milicije, a zanimljivo je kako su isto naselje gradili i podigli politički zatvorenici. Zgrada obitelji Banac nacionalizirana je i prepuštena vladi SR Makedonije za odmaralište. Kasnije je poduzeće ‘Tiha’ preuzelo paviljone milicije i organiziralo ih kao hotel ‘Epidaurus’. U poduzeće ‘Tiha’ 1953. godine poradi financijskih poteškoća uvedena je prinudna uprava te je pregrupirano u četiri poduzeća: ‘Epidaurus’, ‘Cavtat’ i ‘Supetar’, te pansion ‘Obala’ (bivši objekti ‘Balkan’ i ‘Granić’). Za ovo razdoblje kao i za cijeli period od 1945. pa do 1990. važi pravilo da su česte reorganizacije pa su četiri cavtatska ugostiteljska poduzeća 1958. godine ponovo bila spojena u jedno novo ugostiteljsko poduzeće ‘Riviera’. Ovdje je značajno zabilježiti kako je 28. veljače 1953. u Cavtatu osnovano Turističko društvo Cavtat. Ovo društvo možemo smatrati pravnim sljednikom predratnog Turističkog odbora. Pri osnivanju društva izabran je upravni odbor, kojem je predsjedavao agronom ing. Antun Burđelez, a tajnikom je bio Đuro Drašković. Društvo je tada imalo 65 pojedinačnih i 7 kolektivnih članova (pravnih osoba). Društvo je bilo vrlo aktivno u smislu unaprijeđenja i turističke promocije mjesta, a rezultati su bili vidljivi i u činjenici da je Cavtat u više navrata proglašen najuređenijim turističkim mjestom na Jadranu. No, uza sve to tek su početkom sljedećeg desetljeća tj. nakon 1961. godine, počela neka značajnija ulaganja u cavtatski turizam.