Sport

TRIATLONKA, STUDENTICA GRAĐEVINE… Ana Lučić – dubrovačka sportašica o kojoj će se još puno pričati

Ana Lučić – ime je koje se u sportskim krugovima ovo ljeto više puta spomenulo. Ostvarila je povijesni uspjeh za Triatlon klub Dubrovnik na Prvenstvu Hrvatske u akvatlonu. Osvojila je čak četiri zlatne medalje u dvije discipline, u akvatlonu te sprint akvatlonu i u dvije kategorije. Dvije godine zaredom osvojila je memorijalni Dančarski plivački maraton ‘Đuro Kolić’. Sve to bio je dobar povod za razgovor s mladom sportašicom, ali i brucošicom građevine koja svoje početke sportske karijere bilježi u Plivačkom klubu Jug.

Već si se sa četiri godine upisala u Plivački klub Jug?
Tako je, tada sam mamu počela nagovarati da me upiše u klub. Ona je mislila da je to prerano. Inače, naučila sam vrlo rano plivati, već s dvije godine. Išla sam i na gimnastiku gdje mi je trenerica bila Slavica Božić koja je ujedno bila i trenerica plivanja. Sjećam se da mi je rekla: ‘Hajde dođi na mali bazen!’. Dosta sam kasnije prešla u veliki bazen, odnosno u stariju grupu jer sam se bila razboljela. Iskreno, zbog toga sam htjela i odustati od plivanja. Ali, nisam! Moj je uzrast tada već bio na raznim natjecanjima. Bila sam na njih ljubomorna (smijeh). Kad su me prvi put pozvali, bila sam oduševljena. A tek kad sam nastupala u štafeti s četiri najbolje plivačice, to je bilo ostvarenje ciljeva, tada kao djevojčici. Tada mi je u plivanju krenulo…

Krenule su i medalje.
S osam ili devet godina sam osvojila svoju prvu medalju. Počela sam ići na državna natjecanja, osvajala sam medalje individualno na 800 i 1500 metara slobodno. To su mi bili jedni od najvećih uspjeha, kao i nastup na ekipnom prvenstvu Hrvatske kad smo ostale ukupno druge u A razredu. To je ujedno bio i najbolji Jugov nastup ikad. Bila sam u zlatnoj štafeti s 13 i 14 godina, u dobi kadetkinja i mlađih juniorki. U štafeti smo bile prvakinje pet puta. Plivanje je malo stalo kad sam upisala srednju školu. Trenirala sam i dalje, ali rezultati su nekako stali. Nije to bilo to. A i ekipa je počela odlaziti, malo nas je bilo ostalo, a u trećem srednje sam bila sama. Mlađi uzrasti su bili sa mnom. Zasitila sam se bila plivanja, valjda dođe to s godinama. Možda se čovjek i treba promijeniti. Ne može cijeli život raditi isto.

I dalje si članica PK Jug?
Jesam, ali nisam toliko aktivna niti sam išla ove godine na državno prvenstvo. Nisam imala vremena se za to pripremiti, bazirala sam se na triatlon. Trenirala sam na bazenu svaki dan, ali sad kad pođem u Zagreb, moje djelovanje u plivačkom klubu ide u povijest. Zainteresirala si se dakle više za triatlon. Kako je započela ta sportska priča? Inače, volim trčati i voziti biciklu. Znala bih prije, kad smo živjeli po Rijeci dubrovačkoj, poć’ vozit’ biciklu, nekoliko puta tjedno – pogotovo ljeti. Ali to je sve bilo rekreacijski. Sudjelovala bih i na DuMotionu svake godine. Išla sam s treninga jedan dan s Lukom Đurovićem, kojeg zasigurno svi znaju jer također trenira triatlon, a maraton je istrčao sa 16 godina. Tada me je pitao: ‘Hoćeš li doći na akvatlon?’. Nisam ni znala što je to (smijeh). Pošla sam i iznenadila sve, a meni je to sve bilo čudno. Svi su mi govorili da dobro plivam, imam veliku izdržljivost, a da se moje trčanje može poboljšati s vremenom. Na kraju mi se svidjelo! Nedugo nakon toga išla sam na ‘Montenegro Open’ i bila sam uspješnija od njihove najbolje sudionice triatlona. Iznenadila sam opet rezultatom druge, a pogotovo sebe, a nakon toga je došao triatlon u Dubrovniku u listopadu prošle godine. Smatram da sam još mlada u ovom sportu. Biciklu vozim profesionalno manje od godinu dana, ima još tu rupa za nadoknaditi.

No, nedavno si sudjelovala na Prvenstvu Hrvatske i napravila povijesni uspjeh za klub.
Tako je. Osvojila sam četiri zlatne medalje u dvije discipline i u dvije različite kategorije – u juniorskoj i ženama do 19 godina. To su zapravo prve medalje za Triatlon klub Dubrovnik ikad na državnim prvenstvima i velikim natjecanjima. Prvenstvo se održalo u Bilju, na Biljskom jezeru udaljenom 10 kilometara od Osijeka. Nikad nisam plivala u jezeru i moram reći da mi je to bilo novo, ali čudno iskustvo s obzirom da je sve puno mulja, lopoča i komaraca. Ove sam godine tražila licencu da mogu sudjelovati na državnim prvenstvima.

Prvo treba imati volju za treninge, a onda se iz svega toga iznjedri rezultat. Uz volju, tu je bitna i upornost. Odakle crpim energiju? Ne znam, to je jednostavno nešto što izlazi iz mene jer volim općenito sve sportove

Kakvi su uvjeti za triatlonce u Gradu?
Nedostaje nam trener i prostor za treniranje, što se tiče kluba. Još smo mladi, ali neki osnovni uvjeti i predispozicije, što se tiče triatlona, nema u Gradu.

Kako se ti onda pripremaš?
Moram dan prije smisliti što ću raditi idući dan. Prije nego što legnem u krevet, mama me pita što ćeš sutra raditi i gdje ideš. Imam dva treninga dnevno. Primjerice, imam ujutro plivanje, a nakon toga sam popodne na bicikli. Onda idući dan kombiniram trčanje i biciklu. Uvijek su mi dva sporta u igri. Imam ‘online’ trenera, Andreja Višticu, iz zagrebačkog Triatlon kluba ‘Swibir’. On se inače priprema samostalno za Ironman discipline i bazira se na neke veće dionice. Daje mi treninge koje svaki dan odrađujem te mu natrag šaljem podatke o tome kako sam ih odradila i kojim tempom. Nakon toga on ocijeni je li to bilo dobro ili loše te porazgovaramo o tome kako sam se osjećala tijekom treniranja. Dakle, nemam u biti trenera u stvarnosti. Možete me vidjeti kako trčim u Gospinom polju ili na atletskoj stazi na Lapadskom stadionu. Sve što radim, radim sama te mi je to najveći problem ovdje u Gradu.

Bi li ti bilo lakše da si u nekom drugom gradu?
Možda, ali mora se odnekud početi. Uvijek se može poći u inozemstvo, dobiti stipendija – ako vas netko prepozna kao dobre i uspješne. Ali, može se i u Hrvatskoj isto napraviti dobar rezultat.

Kako izgledaju tvoji treninzi prije natjecanja?
Jaki su do dva tjedna prije natjecanja, a onda ide neka laganija faza. Drži se konstanta na način da odrađujem manje treninge u manjem intenzitetu. Radi se na snazi, odnosno da ostanem u formi. Ne idem u teretanu, ali radim doma te vježbe snage.

Odakle crpiš energiju?
Prvo treba imati volju za treninge, a onda se iz svega toga iznjedri rezultat. Uz volju, tu je bitna i upornost. Odakle crpim energiju? Ne znam, to je jednostavno nešto što izlazi iz mene jer volim općenito sve sportove. Možda malo manje one s loptom, ne idu mi nikako (smijeh). Volim se baviti sportom, nisam statična osoba, odnosno dosta sam dinamična. Ima tu i ljubavi. Treba se znati dobro organizirati i odrediti prioritete.

A gdje ti je najveći gust zaplivati?
Skoro uvijek radim dobro poznatu turu Danče – Bellevue. Ima dosta ljudi koji je vole otplivati. Volim poći i u Uvalu Lapad.

Dakle, ti znaš dobro morske struje koje se kreću na potezu od Danača do Bellevuea. Već drugu godinu zaredom osvojila si Dančarski maraton ‘Đuro Kolić’. Prije se isticalo vrijeme Ane Matković, a sad je vrijeme očito za novu Anu.
Da (smijeh). Plivam na Dančama već osam godina zaredom. Stvarno mi je drago doći na Danče otplivati maraton jer je za mene to jedna tradicija i lokalna utrka lijepog karaktera. Prvo sam plivala u dječjim utrkama na 600 metara, i tu bih uvijek bila druga ili treća. Kad bi bio veliki maraton, uvijek bi Ana Matković bila ispred mene. Ona bi uvijek pobjeđivala! Sad kad je ona prestala plivati, završavam utrke prva (smijeh).

Imaš li možda uzore u sportu?
Ivica i Janica Kostelić. Oni su mi velika inspiracija jer su sami postigli sve svoje uspjehe. Gledala sam puno puta njihov dokumentarac. Iz ničega su napravili tako sjajne rezultate.

Tebi je tek 19 godina. Postoje li neki ciljevi koje želiš ostvariti u budućnosti?
Točno određeni cilj nisam uspjela realizirati u glavi, ali stvarno bih voljela nastupiti na nekom većem natjecanju, što se tiče europskog ili svjetskog kupa u triatlonu. U igri je i Olimpijada, ali i Ironman natjecanja. Htjela bih dobiti pozivnicu za Havaje gdje se održava najprestižnije natjecanje u triatlonu. Tamo je u biti i podrijetlo tog sporta.

Kad očekuješ pozivnicu?
Zasigurno ispred sebe imam 10 do 15 godina treniranja. To su velike dionice, a ja trenutno treniram za kraće triatlone. Svjetski prvaci u ovom sportu imaju od 35 do 40 godina.

Upisala si Građevinski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu. Sigurno te brojni pitaju zašto tvoj izbor nije bio Kineziološki fakultet?
Da (smijeh)! Razmišljala jesam o Kineziološkom, ali htjela sam ići na PMF, na istraživačku fiziku ili na kemijsko inženjerstvo i tehnologiju. To je ipak jako teško studirati uz sve moje obveze. Pitala sam ljude koji to već studiraju i rekli su mi da neću imati života izvan fakulteta. Roditelji i trener su me pitali hoću li izabrati neku laganiju opciju. U dogovoru s roditeljima i trenerom odlučila sam se ipak za građevinu. Pronašla sam klub u kojem ću trenirati i nadam se da će mi se svidjeti, a to je upravo ‘Swibir’. To je zasad plan.


DRUGU GODINU ZAREDOM
Uživam raditi na Igrama

Na Dubrovačkim sam ljetnim igrama zaposlena kao hostesa već drugu godinu zaredom. Volim Igre, i uvijek sam voljela poći pogledati predstavu. Jedva sam čekala napuniti 18 godina kako bih mogla raditi. Svidio mi se posao, baš uživam raditi ga.

Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 19. kolovoza 2020.

Pročitajte još

VIDEO/NASTAVAK PRIPREMA ‘Bili’ u akciji na lapadskom travnjaku

Dulist

[FOTO/VIDEO] PJESMA, SKANDIRANJE, BAKLJE… Bili učinili đir Stradunom, Porporela gorila

Dulist

NAKON PET GODINA Mario Hezonja zaigrao za reprezentaciju

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija