O vezi Vlaha Bukovca i Cavtata ne treba trošiti suviše riječi, jer čini se kako je sve o toj vezi već rečeno, i to nebrojeno mnogo puta. Ime i radovi Vlaha Bukovca su poput snažnog magneta koji na sebe privlači sav interes zaljubljenika u umjetnost koji se nađu u Cavtatu ili čitaju o njemu. No, koliko god opravdan, taj magnetizam ipak donekle iskrivljuje sliku, ostavlja dojam kako je Vlaho jedino slikarsko ime koje zaslužuje pažnju i spomen. Kako bi se dijelom ispravila ta „sitna nepravda“ valjalo bi se vratiti u XVI. stoljeće i osvrnuti na četiri imena: Vicka Lovrina Dobričevića, Stijepana Radovanovića, Petra Radonjića te Nikolu Stepanova. Od sve četvorice najpoznatiji je Vicko Lovrin Dobričević i to prvenstveno zahvaljujući činjenici da nam je dio njegovog opusa ostao sačuvan, dok o radovima ostale trojice slikara možemo govoriti samo posrednim putem, zahvaljujući arhivskim spisima koji su nam sačuvali spomen na njih. Vicko Lovrin imao je vlastitu radionicu i školu u Dubrovnika, a jedini rad koji mu je sačuvan veže ga uz Cavtat, budući se u crkvi Gospe od snijega u Cavtatu nalazi njegov poliptih iz 1509. godine. Na poliptihu je prikazano nekoliko svetaca, a u samom centru nalazi se sv. Mihajlo Arhanđeo. Čovjek koji je vodio vlastitu školu i radionicu zasigurno je ostavio iza sebe značajan opus, ali igrom sudbine do današnjih dana nadživio ga je samo jedan rad. No, Stijepan Radovanović, Petar Radonjić i Nikola Stepanov, sva trojica porijeklom iz Konavala, nisu bili niti tako „krnje“ sreće. Stijepan Radovanović ima i dublju vezu sa Vickom Lovrinim – bio je njegov student u razdoblju od 1509. pa sve do 1515. godine kada se i osamostalio kao slikar. Počeci njegovog naukovanja možda se mogu povezati s preporukom nekog svećenika koja mu je 1509. otvorila vrata Vickove radionice. Stjepan se u Dubrovniku spominje sve do 1524. godine, a u razdoblju od kad je postao samostalan slikar pa do tad nalazimo ga kako oslikava drvene predmete za dubrovačku vlastelu, a poznato je kako je slikao i na svili. Stijepan je radio zajedno sa svojim zemljakom Petrom Radonjićem, rođenom u selu Vitaljina. Petar je u Dubrovnik došao dvije godine nakon Stijepana, 1511. godine, a u arhivskoj građi spominje se sve do 1532. Za vrijeme svoga rada u Dubrovniku Petar je oslikao čitav niz škrinja. Slikao je oltarne slike na Brgatu (1521.22.), za crkvu samostana sv. Marka u Dubrovniku (1530.) te za crkvu sv. Mihovila u Gružu (1531.-32.). Pretpostavlja se kako se Petar u svome radu oslanjao na slikarski stil Nikole Božidarevića. O trećem Konavljaninu koji je dio svog života proveo s kistom u ruci imamo najmanje podataka. Nikola Stepanov oženio se rođakinjom dubrovačkog trgovca i beogradskog tiskara Trojana Gundulića te je vjerojatnije kako ga je ova ženidbena veza odvukla od kista i usmjerila na svijet trgovine. Starijoj generaciji slikara, među trojicom Konavljana svojim radom najviše se isticao Petar Radonjić. Ostatak se okupljao oko njegove radionice te su radili kao njegovi suradnici ili pomagači. No, bez obzira tko je od njih bio najvažniji bilo bi vrlo zanimljivo kada bi se za nekoliko oltarnih slika i fragmenata većih cjelina u crkvama Dubrovnika i njegove okoline nastalih u XVI. stoljeću uspjelo ustanoviti autorstvo – možda bi se koja od njih povezala uz ime kojega od trojice Konavljana i time nam nadopunila oskudno znanje iz arhivskih izvora.
Fotografija: Božo Lasić