Antonio Pjević već treću sezonu vodi ekipu Malonogometnog kluba Ombla. Ovaj Mokošanin trenersku je palicu preuzeo nakon dugogodišnje uloge igrača. Klub je prije trinaest godina osnovala grupa prijatelja iz Rijeke dubrovačke koji su i danas aktivni u klubu. Tad je bila riječ o mladićima koji nisu bili ni punoljetni. Natjecali su se u prvoj županijskoj ligi i nisu ni razmišljali o drugoj ligi. Prisjeća se s nama kako se na počecima igralo na vanjskim terenima, po betonu, sve dok ta liga nije napredovala kada se prešlo u unutarnje prostore. Sve je počelo iz prijateljstva, zafrkancije i ljubavi prema nogometu. Trenutno igraju drugu ligu, a treniraju i mlađe kategorije. Sada su blizu određenog profesionalizma, ne po pitanju novca, kako kaže Pjević, već načina fukncioniranja koji je dosta ozbiljniji.
Kako ste Vi ušli u priču MNK Ombla?
Ljudi koji su pokrenuli klub su moji jako dobro prijatelji. Došao sam kao igrač 2013. godine. Bavio sam se velikim i malim nogometom te sam igrao u Squarea. Prve godine u Ombli sam osvojio županijsku ligu. Nakon nekoliko sezona se nisam više toliko davao na terenu i nisam bio fizički spreman. Veliki utjecaj na ekipu imao je Toni Bačić kao trener. Naučio nas je da se moramo više posvetiti treningu, imati taktiku i svemu pristupiti ozbiljnije. Donio je neka poboljšanja. Nakon što je on pošao u Squarea, preuzeo sam njegovo mjesto. Davao sam igračima savjete koji su im u igri značili. Te smo 2018. osvojili prvu županijsku ligu. Nakon toga smo odlučili igrati u drugoj ligi što je za nas predstavljao veliki financijski ‘zalogaj’. Prihvatio sam da i dalje obnašam ulogu trenera. Mislio sam kako će mi na početku biti dosta teže, kao što i jest jer je to ozbiljnija razina, ali ispalo je sve u redu.
Od deset najkompetentnijih ljudi u državi u futsalu, dvojica su moji najbolji prijatelji. Na našim je kavama uvijek glavna tema futsal. To se ne može izbjeći
Što je Vama kao treneru najbitnije prenijeti igračima?
Bitno je naglasiti da nitko od ovih igrača nije plaćen. U takvoj situaciji najviše se ističe njihov entuzijazam. Moram pohvaliti zalaganje igrača i dolazak na treninge. Dobro su shvatili obveze koje smo stavili pred njih. Drago mi je isto kad provedu u djelo ono što smo radili na treningu. I važne su norme ponašanja. Jer opet, dosta se u nižim ligama ističe svađa na terenu. U drugoj ligi na terenu moramo biti klapa i ne smije svatko vikati što hoće. Ja govorim, a oni igraju. Moramo biti organiziraniji, a ja sam otvoren za bilo kakav savjet.
Imate li potporu ljudi i navijača?
Imamo veliku podršku naših prijatelja i poznanika iz Mokošice koja je opet k’o ‘Kafić Uzdravlje’. Svak’ svakoga zna! U vremenima kad je sve bilo normalno, dosta njih se znalo uključiti i pomoći nam oko organizacije utakmica, ali i u financijskom smislu.
Kakvo je bilo ljeto po pitanju malonogometnih turnira?
Dosta je toga bilo odgođeno zbog epidemiološke situacije. Igram sa svojom ekipom ‘Brkatih slonova’ više od 10 godina na malonogometnim turnirima. Prije smo bili dosta uspješni, u zadnje vrijeme malo manje. U ekipi je spomenuti Bačić i Dario Marinović koji je sigurno najbolji hrvatski futsal igrač. Tako da imam, kao netko tko ulazi u cijelu futsal priču kroz drugu ligu, dva čovjeka koje mogu uvijek pitati za savjet. Od deset najkompetentnijih ljudi u državi u futsalu, dvojica su moji najbolji prijatelji. Na našim je kavama uvijek glavna tema futsal. To se ne može izbjeći.
Meni se glupo žaliti jer nema od toga ništa, ali stvarno nisu neki uvjeti. I prije koronavirusa smo se borili s termini- ma u sportskoj dvorani
S obzirom na epidemiološku situaciju, brojne su se ekipe prebacile na treniranje u vanjskim uvjetima pa tako i vi.
Tako je. Zbog epidemiološke situacije ne možemo trenirati u školskoj dvorani. Nekoliko smo treninga odradili na igralištu u Staroj Mokošici. Tamo sam inače napravio svoje prve nogometne korake i proveo pola djetinjstva. Meni je, kao i većini djece, sport, konkretno nogomet uvijek puno značio. I to je bila moja glavna vodilja jer nije bilo puno sadržaja u Mokošici. To se sve vidi i po količini nogometnih talenata koji su proizašli iz našeg naselja.
Kakvi su vam inače uvjeti rada?
Meni se glupo žaliti jer nema od toga ništa, ali stvarno nisu neki uvjeti. I prije koronavirusa smo se borili s terminima u sportskoj dvorani. Razumijem da stvarno ima puno sportova u Mokošici te puno djece i ekipa koje treniraju. Nema fleksibilnosti kako bismo tražili nešto više i bolje. Fali te dvoranske infrastrukture u cijelom gradu. Gužva je svima! A ove godine je još teže jer ne možemo uopće u dvoranu. Imamo sreće da nas je vrijeme poslužilo, ali što ćemo kad dođe kiša i bura? Neće biti zgodno i bit će zahtjevno. Zato ne možemo reći da su nam uvjeti sjajni, ali borimo se.
U klubu trenirate i mlađe uzraste. Tako je, imamo dvije mlađe selekcije koje vode također naši igrači Hrvoje Bogdanović i Toni Drašković, uz sve svoje privatne obveze i one na terenu. Trenutno je, uz mene, još troje ljudi u postupku dobivanja trenerske futsal licence.
Koje su vaše klupske ambicije i ciljevi?
Nama je neki plan da živimo i ‘preživljavamo’ u drugoj ligi, trenutno nemamo neke aspiracije prema prvoj ligi. Želimo biti solidan drugoligaš i da smo uvijek negdje pri vrhu. Ali glavni cilj našeg projekta je rad s mladim kategorijama. Imamo talentirane generacije kadeta koji dosta rade i htjeli bismo da naprave neku veću karijeru. Želimo dignuti futsal na veću razinu i zainteresirati više djecu za ovaj sport. Glavni cilj je da napravimo dobru školu futsala u Dubrovniku.
KOLEGA NOVINAR
Nisam se našao u toj profesiji
Studirao sam Medije i odnose s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku. Došao sam do pete godine i ostalo mi je nekoliko ispita. Nisam se našao u toj profesiji. Trenutno radim u prodaji u jednom hotelu i zadovoljan sam sa svojom pozicijom te radnom atmosferom, unatoč situaciji u hotelskom sektoru. Za moj trenutni način života, takav mi posao odgovara, što ne bi bio slučaj s novinarskim poslom.
BUDE ZAINTERESIRANIH
Sportski kvizovi u Capitana
Svako malo organiziramo sportski kviz u kafiću Capitano na Tenturiji. Sami sastavljamo pitanja. Vidjeli smo da ima interesa i da to ljudima puno znači kao nešto novo u gradu. Bude odaziva i zanimljivo. I nadamo se da će biti više ekipa kad za to bude dozvoljavala epidemiološka situacija.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 17. studenog 2020.