O načinu na koji je agresor „razumio“ odredbe Vance-ovog plana o napuštanju okupiranih područja Republike Hrvatske, kao i obvezu odlaska JA s teritorija BiH, pokazali su događaji iz druge polovice svibnja i početka lipnja 1992. godine. Posljednji dani okupacije Dubrovačkog primorja, Rijeke dubrovačke i Župe dubrovačke, i pored vidljivih priprema za konačni odlazak, ispunjeni su teškim topničkim napadima na Šipan, Lopud i Kalamotu, a nisu prestajale ni provokacije prema prvim crtama obrane Grada.
Tako je tijekom noći 23. svibnja otvarana topnička vatra na Nuncijatu i Sustjepan, a sa Strinčjere je teškim strojnicama pucano po gradskim naseljima. U 23,20 h oglašena je opća opasnost za cijelo gradsko područje, nakon što je JA pokušala izvesti pješački napad sa Strinčjere prema Nuncijati.
RATNI DNEVNIK COB-A
Sve je govorilo kako će jugo vojska napustiti ova područja jedino nakon potpunog vojnog poraza. Navodna podjela i prekid svih veza između Hercegovačkog korpusa VRS i Podgoričkog korpusa JA, poslužili su isključivo za stalno međusobno prebacivanje odgovornosti s jednih na druge u nastavku sustavnog razaranja dubrovačkog područja.
Navodim samo neke zanimljive izvode iz Ratnog dnevnika COB-a Dubrovnik iz tih dana. Dvadeset četvrti svibanj 1992.: u 14,30 h – jače detonacije iz smjera Šipana; 14,53 h – VBR tuče iz pravca Orašac-Trsteno; 15,28 h – pucaju sa Krstaca na gliser, poginuo vozač glisera Đuro Raguž – Kanader; 15,36 h – prisluškivači uhvatili: „Golem (kap. Dević) naređuje Slavuju da gađa prednju stranu Lopuda“; 16,10 h – s pozicije Vukovića i Osojnika gađaju Kalamotu; 17,05 h – uhvaćeno naređenje da gađaju sve naše točke i dan znak opće opasnosti. U 14,05 h 25. svibnja, u razgovoru između pukovnika JA i kapetana Devića na pitanje tko je jučer prvi počeo pucati, pukovnik kaže: „Mi kažemo da su oni, a možda su i naši“.
POVLAČENJE JUGO VOJSKE
S obzirom na stalne aktivnosti neprijatelja, malo tko je očekivao da će jugo vojska na brzinu, do 14,40 h 26. svibnja napustiti Mokošicu, a nedugo potom i uporišta na Strinčjeri i Žarkovici. Kada su tijekom jutra dubrovački pregovarači došli u Mokošicu, pukovnik JA Miodrag Miladinović i major Branko Delibašić su ih obavijestili „…da u toku dana vojska SRJ počinje prvu fazu povlačenja iz okruženja Dubrovnika, i ide do nove linije južno od Dubrovnika“. Prilikom odlaska iz Rijeke dubrovačke, okupacijska jugo vojska minirala je Jadransku cestu u Čajkovićima, a u Ratni dnevnik COB-a tog dana upisane su dvije dugo sanjane bilješke: 15,40 h – Hrvatski barjak se vije u Mokošici (na zgradi Opskrbnog centra); 16,00 h – neprijateljska vojska skida svoju zastavu sa Žarkovice.
Kako je već ranije opisano, uslijedio je brzi izlazak postrojbi 163. brigade HV iz Grada, zauzimanje položaja u Župi dubrovačkoj i izlazak na Osojnik, te dugotrajne teške borbe s neprijateljem. Nakon novih granatiranja cijelog gradskog područja gradonačelnik Dubrovnika g. Petar Poljanić 1. lipnja obratio se za pomoć mnogim istaknutim svjetskim ličnostima, među kojima i Fredericu Mayoru, generalnom direktoru UNESCO-a, zahtijevajući da u skladu s najnovijom rezolucijom Velikog vijeća sigurnosti UN pozove SAD da uputi Šestu flotu i izvrši pomorsku blokadu Srbije i Crne Gore. U pismu navodi: „Vjerujem da Vam je jasno da se danas Dubrovnik već četvrti dan bombardira i da je samo jučer više od 1000 projektila palo na povijesni Grad Dubrovnik i njegovu najbližu okolicu“.
U vremenu od 26. svibnja do 30. lipnja 1992., Centar za obavješćivanje je 14 puta oglasio opću opasnost na užem gradskom području, s tim da je zbog težine napada uzbuna u vremenu od 29. svibnja do 16. lipnja trajala neprekidno 414 sati. Oko ponoći 3. lipnja Dubrovnik je iznova ostao bez struje, koja će doći tek nakon 39 dana. Te godine, po prvi put u svojoj povijesti izostalo je svečano otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, a potpuno zamračeni Grad obasjan je svjetlošću svijeća upaljenih za poginule u obrani Domovine.
POTISKIVANJE NEPRIJATELJA
Pored Grada, neprijatelj je vršio stalne topničke napade po prostoru Župe dubrovačke gdje je 1. pješačka bojna, pod zapovjedništvom Eduarda Čengije, uspješno držala zauzete crte obrane. Na pravcu Osojnik – Zaplanik 2. pješačka bojna, pod zapovjedništvom Krešimira Klarića, uz potporu topništva BVG, uspijeva 31. svibnja doći do sela Vukovići i potisnuti neprijatelja na crtu Zaplanik – Golubov kamen – Uskoplje – Ivanica. Zajedno s dijelom snaga Specijalne postrojbe MUP-a, i dalje nastoje uništiti i osvojiti čvrsto i nepristupačno uporište neprijatelja na Golubovom kamenu. Samo tijekom 30. i 31. svibnja poginula su dva branitelja, dok je lakše i teže ranjeno njih dvadeset i četiri. I pored značajnih uspjeha, te nanošenja velikih gubitaka neprijatelju, izuzetno visok borbeni moral naših postrojbi vremenom počinje padati. Posebno teško stanje nastalo je u 2. bojni nakon pogibije trojice ključnih ljudi – dozapovjednika satnije, zapovjednika voda i desetine, te ranjavanja još petorice zapovjednika nižih postrojbi. Pored nenadoknadivog gubitka Ivice Obuljena, Ivice Šemana i Mija Volarevića, bojna je u jednom trenutku imala i dvadeset sedam ranjenih pripadnika. Na težinu stanja u postrojbi značajno su utjecali i iznimno težak teren, vremenske prilike, nepravovremeno zanavljanje svježim snagama, te stalno odbijanje neprijateljskih protu udara.
Dana 7. lipnja četnici su s jednim tenkom i pješaštvom uspjeli ući u selo Vukoviće, tako da je 2. bojna učvrstila obranu od Planikove glave, preko kote 415, raskrižja putova ispred Vukovića, Slavogostića, Kalađurđevića do Glavice i kote 452. Istoga dana uvečer Eduard Čengija javlja Zapovjedništvu da će sutradan, kao ispomoć u 2. bojnu uputiti petnaest pripadnika 1. bojne. Kriza je uspješno prevladana nakon što je braniteljima omogućen prvi odmor 15. lipnja, kada položaje 2. bojne privremeno preuzima 145. brigada Hrvatske vojske.
PRILOZI:
Izviješće ZOOD od 31. svibnja 1992. Zapovjedništvu Južnog bojišta (Zbirka Dokumenata MSP)
Slobodna Dalmacija, lipanj 1992.