U Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik danas je predstavljena zanimljiva izložba imena Gyotaku, pema tehnici koju su tijekom 19. stoljeća razvili japanski ribari kako bi zabilježili veličine i vrste riba koje su lovili.
Kako je u otvorenju izložbe istaknula Katarina Ivanišin Kardum, autorica kataloga i muzejska pedagogica Prirodoslovnog muzeja, gyotaku se razvo u vrijeme kada fotogafija nije bila široko dostupna, a ova tehnika dokumentiranja rezultirala bi prikazom ribe koji je po kvaliteti bio iznimno sličan upravo fotografiranju.
-Tako ribarim nitko nije mogao reći da lažu o veličini ribe – našalila se Ivanišin Kardum, te dodala i načine kako se izrađuje gyo + tako (riba + otisak).
– Riba se premazuje bojama koje imitiraju njezine stvarne boje, prekrije papirom te se utrljavanjem preslikava na papir. Moglo bi se reći da je tako dobivena zrcalna slika zapravo bogatija od fotografije jer se primjenom te tehnike na papir ne prenose samo oblik i boja nego doslovno i tekstura ribe. Radom u gyotaku tehnici može se dosta naučiti o vanjskim karakteristikama pojedine vrste riba jer većina ljudi bolje pamti kad nešto fizički stvara. Gyotaku je i vrlo zanimljiva umjetnička forma – kazala je pedagogica.
A kako bi se sve primjenilo i na ‘stvarni život’, djeca su prionula na naše, jadranske ribice, te akrilne boje, crtajući tako i promatrajući korak po korak razvoj ove prelijepe i zanimljive tehnike. A pratili smo ih, te vam u fotogaleriji otkrivamo kako nastaje – gyotaku…
Inače, gyotaku radionice u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik održane su u studenome 2011. godine. U njima su sudjelovali učenici eko grupe Osnovne škole Cavtat i učenici slikarsko-dizajnerskog smjera Umjetničke škole Luke Sorkočevića iz Dubrovnika. Učeći o tehnici koja predstavlja spoj prirode i kulture te znanosti i umjetnosti, učili su i o vrstama riba čestim u dubrovačkom podneblju kao što su arbun, cipal, kanjac, luc, lumbrak, salpa i trlja.
Baldo Kosić i ribe Jadrana
Uz svaku reprodukciju rada nastalog na radionicama, u katalogu Gyotaku navedeni su nazivi ribe na hrvatskom, engleskom i latinskom jeziku, kao i nazivi koji se koriste u dubrovačkom kraju, a koji se često razlikuju od standardiziranoga hrvatskog naziva. Za to što su i ti, lokalni nazivi, standardizirani, imamo zahvaliti dubrovačkom prirodoslovcu Baldu Kosiću. Ovaj profesor crtanja i kaligrafije u dubrovačkoj Nautičkoj školi te u gradskoj učionici i višoj gimnaziji, uz to znameniti prirodoslovac i upravitelj Dubrovačkog muzeja (1882. – 1918.), u nekoliko znanstvenih radova sastavio je popis gotovo dvije stotine riba dubrovačkog kraja, navodeći njihove dubrovačke i latinske nazive, kao i podatke o njihovu staništu, načinu lova i trgovine te vrijednosti i okusu njihova mesa: „Gradja za dubrovačku nomenklaturu i faunu riba“ iz 1889., „Dodatak Gradji za dubrovačku nomenklaturu i faunu riba“ iz 1891., „Gragja za dubrovačku nomenklaturu riba“ iz 1892. godine, „Nova građa za dubrovačku nomenklaturu i faunu riba“, kao i dodatak ovoj gragji iz 1898., te rad „Ribe dubrovačke“ iz 1903. godine. S namjerom da se to prirodoslovno i kulturno blago sačuva od zaborava, uz svaku predstavljenu vrstu tiskani su, bez ikakve jezične ili leksičke intervencije, dojmljivi ulomci iz Kosićevih radova.