Pišući u prošlom broju o konavoskim običajima vezanim uz božićne blagdane i prisjećajući se hrvatskog slikara Slavka Tomerlina koji je izradio niz slika vezanih uz te običaje, prisjetio sam se i pisca Mata Vodopića koji je u svojoj knjizi Marija Konavoka, za razliku od Tomerlina koji je to slikom pokazao, pisanom riječi prekrasno opisao te običaje. Osvrćući se na tu knjigu naš preminuli akademik Rafo Bogišić piše: ‘Život koji opisuje Vodopić za današnjeg Konavljanina stvar je daleke prošlosti. Ne samo s obzirom na govor, nego osobito s obzirom na običaje, odijevanje, opremu, navike i uopće s obzirom na odnos prema životu i u životu seljaka današnjih Konavala promatra Vodopićeva konavoskog seljaka kao bliskog i dragog, ali ipak dalekog i davnog pretšasnika. Međutim, unatoč tome sve što Vodopić priča i danas nam je zanimljivo’. Upravo me je ova konstatacija ponukala da ponovno otvorim Vodopićevu knjigu i citiram što je on napisao o ondašnjim običajima iz sredine XIX. stoljeća vezanima uz Badnjak i Božić. Njegov je opis poprilično arhaičan, ali opet tako blizak jer su se ipak neki običaji i navike zadržale sve do današnjih dana. Ako bismo to uspoređivali s današnjim vremenom teško da nam ne bi osmjeh ukrasio lice. Jer, ipak puno se toga promijenilo u navikama, odjeći, obući, posuđu, oruđu, pripremi hrane, prometalima kojima su se naši preci služili, odnosima u obitelji između domaćina, žene, muškarca i djece. Vodopić kaže kako je u konavoskim kućama prije Božića svatko u nekom poslu ‘žene peru platno i prtenjače – nek su čiste, taru bakrena posuđa – nek su svijetla: djevojke šiju košulje, ječermice, dokoljenice, jer na Božić treba da svak štogod novog obuče. Domaćice iščinjaju (pročišćavaju) žito i spravljaju za mlin, mlade ga tovare i gone. Mladić s sjekirom preko ramena, a s mazgom pred sobom rane u debela drva da nabave prijanja (rezerve) u dugim noćima posijelima s prijateljima koji se o Božiću saberu na razgovor. Domaćini s pomoću mladješine ubijaju prasca, pale ih, i dijele što je za so, što za prijatelja. Boža, iliti prasičica utovljena, odredjena da bude pečenka onoga dana kojega ime nosi, visi ubijena i oprana pod podom. Djevojke su se vrnule iz mlina, čeka ih drugi posao: u košićima drob svinjski, da ga operu na rijeci ili na drugoj vodi. A kada se otuda vrate, eto domaćici novog posla: djesti kuljene i kobasice’. Vodopić opisuje i domaćice koje su očito u tom pred blagdanskom vremenu nervozne i svadljive, pa kaže: ‘i tada stoj daleko od njih, jer običajno svaka je tako uskošena, da će te za malu stvar otpraviti s lijepim vragom’. Svadljivost naših prabaka i baka treba razumjeti jer od toliko posla i silnih obveza nije bilo lako ostati priseban i miran. Iako će neki ustvrditi, uz opasku kako je riječ o humoru kojeg je najbolje nazvati ‘bračnim’ humorom muževa, kako se po tom pitanju nije puno toga promijenilo, osim što se u današnjem svijetu oslobođenom vila, dušmana i vragova više ne šalje k posljednjem.
Što nam Mato Vodopić u knjizi Marija Konavoka otkriva o Badnjaku u Konavlima (I. dio)
