na radiju svira drajving houm for krismes,
moja životna priča kao i ova duga cesta ispred mene,
meandrira naprijed i nazad kroz vrijeme,
osjeća slomljeno srce ovog svijeta,
vidi svu njegovu čudesnost,
blista do neslućenih razmjera,
imuna na infekcije, imuna na autoritete,
imuna na strah od veličine.
izvršavam svoju standardnu džojstik misiju,
probudi se, izađi, razgovaraj, vrati se, napuni bateriju,
preživi nivo, umri.
razmišljam o tome kako je život postao nešto što se kupuje,
pritok rijeke neuspjeha, atmosferična, prigušena i sjetna
začudnost,
narativna apartnost, dojmljiva vizualnost eksterijera.
koliko smo uopće zanimljivi likovi u ovom zlom i makabričnom svijetu,
pitam te dok me snimaš za svoj podkast,
snimatelj namješta kompoziciju, kadar,
a ja ti dajem ritam, glazbu, atmosferu.
moj je život pilot epizoda.
——————————————————————-—————
na domjenku poslije nazdravljamo najboljim vinima
(jedina si u sali koja znaš pravilno držati čašu),
lupamo se otrcanim frazama dobrodošlice,
kako ste, dugo se nismo vidjeli, probajte bakalar na bijelo,
kupus škleto, junetinu na lovački, paštu fažol,
imam još deset godina do penzije,
ali nisam sigurna, imam planove za nešto privatno,
šuti evo idu govori, koliko će nam krešit plaća,
sve te zanima zblajhana plavušo u kenet kolu,
idu zvončići, dok s pjatima u rukama drugi put
obilazimo bife,
ne, nismo bili lani, figurate, fizura je genijalna
ko’ u šeron ston,
ma ovo nije bilo skupo, uzela u zare,
idu teme jedna za drugom,
bolesna svekrva, holodomor, goli kuhar i ministar,
gola emili ratajkovski,
manolić pred posljednjom pomasti, djeca pred diplomom,
(zar su već toliki, a moja ti, kako vrijeme prolazi),
jeste gledali napoleona, idete li na zagrebački advent,
kako vam se čini doček, program igara, turistička sezona,
ja ću tu odmah iza brda, selo su nam preuzele mačke,
ti si klišej, ja čudak, ti stereotip, a ja ekces,
ti davež, a ja treš (o čemu mi uopće danas razgovaramo).
pijemo šampanj, ne želeći se otrijezniti,
smiješ se kad ti spomenem kliniku švarcald,
i kad vičem hotelskim lobijem,
vi vonen švester elke,
i nije ti nimalo neugodno kad pričam o nju jorku,
platonovom odmaralištu,
svim onim orgijama, opijatima i marketinškim trikovima,
niti kad ti se već vidno pijan seljački obraćam,
riđokosa, daz d karpet meč d krtns.
——————————————————————-—————
svašta mi nešto pričaš u uho, čujem svaku drugu riječ,
naslućujem o čemu briješ,
sveo si se na određene situacije,
pa si trenutno samo jedan obični oportunist,
bijedni kompromiser, analfabet, klerikalac,
komunist, kolumnist,
amoralni politički kameleon,
nesnošljivi, odbojni štreber,
pozer, debeli četrdesetineštogodišnjak,
koji do ludila zamara vlastito dijete tinejdžera
pričama o tome kako je nekad bilo,
i koliko se žrtvovao za njega,
u onom porto franko uredu od tikovine
(dao si mu sav svoj život),
osjećaš se kao izgubljena prtljaga,
kao hit ledžer i mišel vilijams,
džoel i eli u last of as,
u svoj kompleksnosti njihovih drama i osobnih tragedija,
ti si zalutali bijelac na safariju,
koji promatra rasparanu utrobu antilope,
bez ikakvih uputa za preživljavanje.
——————————————————————-—————
godinu dana poslije pijemo espreso,
ovaj put pričaš isključivo o poslu,
govoriš mi kako je moja izvedba bila odmjerena,
uživljena i dirljiva istodobno, tenzična i sugestivna,
kako je naš suodnos bio katalizator cjelokupne emisije,
iako je ozračje u studiju bilo porozno, nedovoljno uvjerljivo,
na trenutke možda malo i dosadno,
bez obzira na silnu akciju i našu verbalnu pucačinu.
odgovaram ti kako je to bila moja posljednja posveta
ovom čudnom, navodno prosvijetljenom svijetu,
gdje svi čitamo liberalne novine i za doručak jedemo mislije,
prihvaćamo nasilje, političku korektnost, kensel kulturu,
i ruganje kao temeljnu potrebu naših bijednih duša.
za odjavu ti citiram nečije misli, posuđene
ili ukradene svejedno,
kad zavapim, Gospodine daj mi da progledam,
odgovore nađem onkraj ovih svjetova,
izvan stvari, ljudi, običaja, izvan ovog grada.
vrati krilo gdje je i prije bilo.
STAVI NA JAVNO Bez uputa za preživljavanje
